srijeda, 09.06.2004.
My own stupidity
Bolesna sam. Od jutros. Probudio me jak bol u donjoj vilici. Mislila sam da me boli zub pa sam eto, zanemarila.. Otishla na plivanje. Sama. Kako mi je bilo fino.. Voda je fenomenalna. Ne chini ti se kako si sam.. iako jesi. Tako je lijep osjechaj plivati sam. Oduvjek sam obozhavala vodu, i oduvjek sam je se bojala. Bojala sam se dubine. Bojala sam se virova. A plivala sam. Obozhavala sam to. Par puta mi se znalo desiti da me okean odvuche, i da nemam snage za povratak. Par puta sam mislila da je gotovo :) Ali uvjek se izvuchem nekako. Voda je izvor zhivota.
Dodjoh kuchi.. u roku 2 sata sam bila bolesna ko pas. I sad sam. Grlo mi nateklo i teshko dishem. Ne ide mi se doktoru. Mrsko mi je chekati. Polako gubim glas, uvjek izgubim glas kada sam bolesna. Iako rijetko kada pricham (vishe tipkam) ja redovno gubim glas. Takav mi je napor shaptati.. Niko me ne razumije :) moram im sve crtati..
Steglo me neshto i oko srca (ne bukvalno).. teshko mi je. Jeste. Tuga je. Nije depresija. To je prejaka rijech. Sjecham se svakog puta kada sam bila bolesna. Kada nisam bila dobro. Sjecham se bolnica. Kao mala sam morala u Rijeci provesti par mjeseci u djechijoj bolnici. Niko mi nikada nije doshao u posjetu jer je Rijeka daleko od Zenice u kojoj smo zhivjeli. Bila sam sasvim sama. Sjecham se da mi je tetka poslala jednu svesku. Nisam znala chitati. Poslala mi je malu lijepo ukrashenu svesku, koja je trebala sluzhiti kao dnevnik. I posvetu u njoj. Nisam znala shta pishe pa sam pitala tete na odjelu da mi prochitaju. Svaki dan ujutro da mi prochitaju. Poslije dva tri puta ja sam zapamtila svaku rijech koja je tamo stajala. Tako mi je bila draga ta sveska, i bilo mi je zhao sharat u njoj. Drzhala sam je ispod jastuka. Voljela sam tada tu svoju tetku koja me se sjetila. Niko mi tri mjeseca nije doshao u posjetu. Niko mi nije poklonio chokoladu. Niko me nije pomilovao. Gledala sam ko tuzhno pseto kada djeca na mom odjelu dobijaju posjetu. Meni niko nije doshao iako sam chekala, svaki dan. Stajala sam na terasi bolnice i gledala na cestu. Svaki dan. Sama.
Kako sam bila sretna kada su doshli po mene da me vode kuchi. Niko nije bio sretniji od mene na cijelom svijetu.
Sjecham se kada sam slomila ruku. Nisam ishla u shkolu jer nisam mogla pisati, a ni sjediti kako treba jer me je bolila kljuchna kost. Drugarica mi je pisala zadachu. Drugarica mi je jedno veche donijela kilo mandarina. Kako mi je bilo drago. Mandarine su bile neshto najljepshe. Nije mi bilo drago zbog mandarina koliko mi je bilo drago shto me se neko sjetio. Shto je se neko sjetio da mi pokloni neshto. Pazhnju. Bila sam gladna pazhnje.
Sjecham se kada sam morala operisati krajnike, te sam bila u bolnici par dana. Sjecham se moje mame koja je bila uz mene do kasno u noch. Gushilo me je, nisam mogla gutati. Nisam mogla jesti. Poslije operacije mama mi je donijela chevape. Bila sam tako gladna i sretna.. Mama mi je donijela jednom i jednu bananu. A meni je bilo zhao shto ona nema, pa sam podijelila s njom, iako ona nije htjela uzeti, ja sam je molila da uzme jer znam da je volila banane vishe nego ja.
Zadnji put kada sam bila u bolnici, morala sam na operaciju. Niko me nije pitao jel me strah. A bilo me je strah. Tresla sam se na stolu prije anestezije. Imala sam tako jeben osjechaj da se vishe nechu probuditi. Ipak sam se probudila, bog zna koliko sati poslije, sa svim onim iglama po venama, i onom maskom za kiseonik. Strgala sam onu masku jer me je prestrashila. Tako mi se spavalo, i bila sam gladna. Pokushala sam ustati, a glava me je bolila. Mislila sam da chu umrijeti. Mama je ushla u sobu i donijela mi sendvich. Pojela sam sve u dva zalogaja. Moja mama :) Jedino biche koje je bilo uz mene i u dobru i u zlu. Jedina osoba koja me je upitala "jel te boli?" Moja mama, osoba koja bi mi dala zadnji svoj zalogaj. Sve bi meni dala, od sebe bi otkidala da meni da. A ja to ponekad ne znam cijeniti. I zhao mi je..
Nikada mi niko nije poklonio cvijeche. U svoje 23 godine, nikada nisam dobila cvijeche. Nikada mi niko nije poklonio. A volim cvijeche. Sama sebi ga nisam kupila nikada. Prejadno bi se osjechala.
Iako ponekad mislim da me nikad niko nije dovoljno volio, da nikada nikome nisam bila dovoljno vazhna, sjetim se moje mame. Jedino je ona uvjek bila tu za mene, i uvijek che i biti. I znam da ima neko na ovome svijetu kome je stalo do mene, i ko mi zheli dobro. Jednog dana chu znati uzvratiti..
I dok sjedim, pishem ovo i pijem chaj.. polako osjecham da me gushi grlo i da sam otekla sva :) Ali nisam ja te sreche da umrem vecheras.. neche ni bog svashta..
Kako je zhivot kuchka.
Al' opet.. nadam se boljem.. nadam se da chu nekada, negdje, nachi dio moje dushe, nekoga kome je stalo do mene jednako koliko i meni do njega. Nadam se da chu znati primati tu ljubav, jer nikada je nisam dobila, nisam nauchila na to. A tako sam je zheljna..
- 10:03 -