Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

subota, 26.03.2016.

Kad fašizam zapjeva


Radni naslov je bio: Ne vidim, ne čujem i ne želim znati. Nisam bila sigurna čija je pjesma pa sam guglala i vidjela da je Sandi i da se zove Kad srce kaže da. I shvatila da je upravo to to.


Kad srce kaže da ti se samo nasmiješi. I svi se tako smješkaju, ali ne čuje nitko.

Sram me. Ne zbog tih nesretnika koji su vikali. Nisu oni krivi. Sram me što utakmica nije prekinuta. Pomalo i što je u loži ostala cijela ekipa koja vjerojatno nije čula ništa. Ni od njih nije za očekivati baš puno toga.

Premijeru je netko trebao prevesti vjerojatno, ministar znanosti i obrazovanja se oporavlja od potresa mozga, nedavno je pao s ruba svijeta na glavu. Lokalna elita ne čudi također. Ni osječka dijaspora u formi zlatne kopačke ne čudi.

Sve skupa ne čudi, ali blamira. Nemam neke povezanosti, ne osjećam se kod kuće.
Ne osjećam se.
Nisam njihova.
To nije moje.
Nisam i imam potrebu to razjasniti.
U ljudskoj prirodi je generalizacija i stvaranje stereotipa i ne želim zbilja da netko vidi odakle sam i pretpostavi da sam slična vrsta idiota.


Nije problem svastika na Poljudu. Ma jok, jebeš svastiku. Pa dnevno ih vidim 20. Uglata U i ne brojim. Ne brojim fašoidne ispade kojima svjedočim svaki dan, ne brojim ksenofobne izjave. To je naša svakodnevica u šupku svijeta. Nije problem što umalo europska prijestolnica kulture pokazuje koliko je primitivna i zaostala.

Problem je kad to netko vidi i ukaže. Posebno kad je taj netko neka Eunijina institucija. Pa se priča o ljudskim pravima. Pa se pravimo korektni.

Mi Hrvati jel. Pa se svim silama peremo od tog, pa dodajemo da smo i protiv svih drugih totalitarnih režima. Počevši s komunizmom. Pa se priključujemo žaljenju Pariza i Brisela, paušalno kao i obično, jasno, bliže su nego Bejrut...ionako netko tako pokušava utjecati na naš način života. Netko tamo ne želi da imamo sretan Uskrs. Pa se nadamo da Hrvatska nije sljedeća meta (bit će čim je nađu na karti...). Krivi su jasno oni koji i sami bježe od rata. Žele kolonizirati Europu (nu viđe ironije), razmnožiti se i istisnuti nas. Nagraditi svoje minarete i proširiti tepihe i klanjati se od jutra do sutra. I grupno silovati.


Paranoja vojne krajine. Ruba civilizacije. Kraja svijeta.


Odbijam šutjeti na ta sranja. Stvari su jednostavne, smatram ih idiotima i volim idiotima razbiti ideju da sam idiot kao i oni.

Skup sport, ali omogućava postojanje sa sobom za što nije potreban jači bog.


Povremeno me ipak sašije gastarbajterska tuga. Jer izgleda da ovdje je sve na svom mjestu, samo nisam ja.

Oznake: npr ljetovanje plaža

26.03.2016. u 20:08 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.03.2016.

Blejmerska posla

Blejmeri su svuda oko nas. Vrebaju u našem domu, skaču za vrat na poslu, viču na šalteru mirovinskog i mrko gledaju na ulici. Možda ćete u sljedećem opisu prepoznati sebe ili sebi bliske blejmere. Za to kao i sve ostalo - ne odgovaram.

Blejmeri su zanimljiva vrsta. To su oni ljudi koji nešto sruše i pizde na onog koji je stvar tamo ostavio iako dotičnoj stvari to nije nimalo neuobičajeno stanište. Ako su slučajno oni tu stvar ostavili sjetit će se telefonskog poziva koji se dogodio kad su stvar nosali uokolo. Taj i taj uvijek nazove kad ne treba. Uzorokovat će prometnu nesreću jer nisu pazili, a onda biti ljuti zašto je prometna regulacija promijenjena. Vjerojatno svi imamo poneki izlet u blejmerstvo. I sigurno postoje milijuni sličnih primjera. Ne znam kako bude lakše od tog da netko bude kriv.

Generalno, ako se dogodila pizdarija, nije li potrebnije riješiti stvar nekog dodijeliti krivnju?

Sljedeći video sam dobila od kolegice nakon što smo svi skupa proživjeli jedan izlet u blejmerstvo izveden kao prostoprošireni napad bijesa:

O blejmerima

Svi se sa stresom nose na različite načine što je oke. Neki načini su doduše malo bolji od nekih drugih. To bolji jer je bolje diskutabilno. Tako način može biti bolji za dotičnu osobu, a može biti bolji za okolinu. Može biti i oke za sve zainteresirane stranke, ali budimo realni, ne možemo svi biti zadovoljni svime. Vjerojatno i ne trebamo biti.

Zbog raznih okolnosti sam dosad na dotične prilično navikla i pomirila se s činjenicom da neki ljudi ne znaju reagirati drugačije. Neki čak imaju dovoljno svijesti da poslije kažu da je to što su napravili bilo ne baš oke.
To je viši tip blejmera, ujedno i nešto rjeđi.

To što sam se pomirila s činjenicom da neki ljudi ne znaju reagirati drugačije nažalost ne mijenja na činjenici da me neopisivo iritira kad se ljudi ponašaju nekorektno i nepristojno jedni prema drugima. To se prije svega odnosi na radnu okolinu. I donošenje iste okoline kući. Tako se lijepo pomiče agresija.

Na vas se izderao šef jer je projekt pri kraju, on/ona pod stresom, isporučene su salvete krive boje za domjenak koji je dovoljno važan samo njima. Onda vi to upijete i ili se osjećate pjesnički rečeno k'o govno ili postanete bijesni. Vjerojatno određeni broj ljudi pomisli (prije svega utreniranih), a urlaj budalo, jeb'le te salvete.
Ti teški osjećaji lagano odu na sasvim kriva mjesta.

Osim što se kad tad na budale neizbježno navikne, i ne možete očekivati da pojedinici u nenormalnom svijetu budu normalni. Adaptacija je opaka stvar. Tako nisam ni primjetila trepetljike koje su mi narasle na vrhu glave. Dobro dođu jer nekako ošacuju blejmere i pobjegnu od njih maksimalno brzo.
Cijela stvar je dosta smiješna jer ako sam ja došla dotle da blejmere (makar ih do videa nisam tako zvala) registriram po njihovom trenutnom raspoloženju (čitaj potencijalnoj opasnosti za nejake i naivne) to garantirano može svatko.

Sve stvari ne zaslužuju jednaku pažnju i mislim da to treba primijeniti i na njih, a i zanimljivo je gledati reakciju kad ih izbacite iz očekivanog.

Oprosti, vidim da si u pola ispada, ali moram dovršiti ovo. Možemo li tvoje dnevno urlanje pomaknuti za pola sata?

Ili, vidim da si u gužvi pa idemo usput obaviti folklor. Prošećimo na drugi kat, a ti dotle viči kako su svi nesposobni i kako sve moraš samostalno.

Misliš da su salvete loše? Pogledaj tek mjesečni izvještaj.

Ili recimo počnite plesati. Ili stavite prste u uši i počnite vikati lalalalalala.

Napraviti si bedž s natpisom dežurni krivac.

Kad vas uhvate u rotor pravite se mrtvi i čekajte da opasnost prođe.

Obraćajte im se s Veliki vođo ili Vaša svetosti.

Uvijek ih možete vrlo ozbiljno i pogledati i reći, vjerujem da ti je teško. (But frankly my dear i don't give a damn).


Nisu oni osobito krivi. Da znaju bolje vjerojatno bi napravili bolje. Jednako tako ni vi niste krivi što ste se našli tamo kad je njima iz više ili manje opravdanog razloga (češće manje nego više jer zapamtite to je njihov odgovor na stres i ima vrlo malo veze s konkretnom situacijom) pukao film.

Niste krivi zato si nemojte dozvoliti da na vama prazne svoje frustracije.
Ako ste se slučajno prepoznali upišite školu boksa, krenite trčati ili meditirajte.

Zapamtite da su zmajevi rigaju vatru samo u bajkama i obično ih netko prikolje. Pa ono...nije da prijetim...

Oznake: (npr. ljetovanje, plaža

20.03.2016. u 18:05 • 8 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi