Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

petak, 07.06.2013.

Uz pjesmu rastajem se Cigani sa vama

U ukupnom zbroju godina velik dio sam provela baveći se tim sportom kojim jesam. Sam po sebi izuzetno atraktivan i prekrasan sport. Unatoč tome, a zahvaljujući mnogim ružnim stvarima se već neki niz godina odbojka i ja rastajemo. K'o oni srednjoškolski parovi iz američkih komedija, nije to više to, ali si ne možemo pomoći. Malo se volimo, malo mrzimo, i kako god okreneš svaku sljedeću sezonu ipak dočekam u dvorani, ovako ili onako. Jedno tri godine objavljujem sama sebi da je ovo zadnje jer sam potrošila motive, a u Apsurdistanu jedino što čovjeka može držati u ovakvim akcijama su osobni motivi, jednom kad tog ponestane jedino rješenje je maknuti se jer ostatak priče redovno bude nezdrav.

Ne bi vjerovali koja je to zapravo prokleta avlija.

U razgovoru s osobom apsolutno nevezanom za sport mi je postalo jasno koliko ljudi nemaju blage veze što se tu sve događa. Ili da citiram; "Ono znam da se igra, ali da tu postoji neka organizacija, i toliko liga nije mi nikad palo na pamet". Jasno nikom ni ne pada na pamet koji su to poligoni za razne akcije i koliko ljudi sasvim pristojno popunjava svoje kućne budžete zahvaljujući spomenutim akcijama. Tu kao i svagdje drugdje postoji takva masa lobija da ne povjerujete. A lobiji su razni. Od političke podobnosti, unutar-organizacijske podobnosti, poznavanja pravih i krivih ljudi, odnosa s pravim i krivim ljudima, financije, ovo ono. Sve što imate u svakoj drugoj sferi postoji i u ovim mikrosvjetovima koji rezerviraju točno prave stvari za točno prave ljude. Svi ostali su tu alat.

Some people are otters, some people are rocks.


Osim tih cehovskih principa začinjenih debelom dozom korupcije ima i drugih boleština.

Recimo trener osim u višim ligama može biti bilo tko, a i tamo zapravo. Mnogi ljudi koji se time bave nemaju potrebnu edukaciju (što je manji dio problema) ni potrebne socijalne kompetencije, ni dovoljno strpljenja za bilo što (što je veći dio problema).

Više ljudi s kojima sam radila imaju dijagnosticiran ili nedijagnosticiran PTSP.
Što me se naravno ne tiče ako posljedice njihove bolesni ne trpim ja ili još gore netko od djece koju treniraju (Ko zakurac gotovo nikad ne treniraju odrasle ljude koji bi ih poslali tamo gdje im je mjesto. Dođavola dakako) .
Nije to privilegija odbojke, PTSP je valjda najčešće trenersko oboljenje, vezano za rat ili razno. Donekle je ta situacija jasna u visokoprofesionalnoj priči (koja je u Hrvatskoj viđena negdje skupa s Halleyevim kometom) gdje treneri lete zbog jednog krivog poteza ili jer se jednostavno nekom ne sviđa kako rade, savršeno neopravdano za nekog tko već 20godina radi s djecom, a ničim mu nije ugroženo radno mjesto niti se od njega očekuje nadrealan plasman.

Postoje ljudi koji unatoč tome što nikad nisu ostvarili neki relevantan rezultat niti se makli iz zadnje lige igrački (odakle i nose sva svoja trenerska znanja) imaju neopisivu potrebu psihički zlostavljati djecu od 13-14 godina jer su zamisli napravila grešku. Nije problem što su oni idioti koji ne smiju raditi s djecom, problem je što im se to često na opće oduševljenje dozvoljava.

Djeca su otporna na koješta, da nije tako nesposobnost mnogih roditelja bi brzo suzbila nagli rast svjetskog stanovništva, ali takva ponašanje imaju posljedice. Ne mislim sad na emocionalne ožiljke (jer kad-tad ako nekog nazivate idiotom, on će vam povjerovati pogotovo ako se u nekoj dobi počne definirati kroz to što radi) nego mislim na činjenicu da postoje ljudi koji cijeli život trpe zlostavljanje i taj obrazac preslikavaju dalje jer ni ne znaju drugačije. Jer je njima normalno da im netko svakodnevno kaže da su idioti.

I oni će kad se na njihovo dijete netko bude izderavao reći; tako tako treneru, samo vi njega dovedite u red. Valjda misle nek' netko to dijete dovede u red kad ja već ne mogu. Iz godine u godinu slušam jedno stvorenje i metode koje koristi. I sve mi je jasnije da u životu ima dvije velike tragedije. Jedna je ta da se bavi poslom koji ne bi smio, a gdje može ostaviti ozbiljnu štetu. Druga je ta da je roditelj. I jedino čemu se čudim više je odobravanje od strane roditelja i hipnoza pod kojom su djeca. Oni se tresu slušajući upute. Drame da ne povjerujete, razina stresa kakvu očekujete kod brokera na Wall streetu. Manipulacije, podmetanja. Ono što se iz tog razvija graniči sa štokholmskim sindromom.
Najozbiljnije. A kako vrijeme prolazi i kako ta djeca počinju kužiti stvari i što im je netko rekao (i koja je korelacija sa stvarnim svijetom) tako se uglavnom počnu podsmjehivati tom istom stvorenju koje i dalje priča iste priče.

Imala sam kojekakve ideje o tome što treba napraviti, ali to nije prošlo, a već je red da počnem birati vjetrenjače koje mlatim, neselektivna borba umara i stvara bore.
Uvijek sam mislila da ću kao ostati negdje tamo ipak kad odem., a eto nisam. I vrlo je čudno što više uopće ne osjećam potrebu za tim. Život poslije života(glazba u pozadini čini situaciju vrlo dramatičnom iako to u stvarnosti uopće nije), živi bili pa vidjeli. Da.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi