Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

petak, 18.01.2013.

Mole se

Svi geyevi, lezbijke, biseksualci, transeksualci i ostale manjine raznih vrsta da pri ulasku i boravku u Republiku Hrvatsku na noge stave:

jer svojim prisustvom i životnim stilom ometaju život mnogih nježnih hrvatskih dušica labavih živaca pa bi bilo dobro da barem probaju hodati tiho i ne ometati pošten svijet.

Nije čudno da se toliko reklamiraju lijekovi protiv zatvora(za metle u guzici), erektilne disfunkcije i za smirenje kad ove bahate manjine tako uporno i dosadno traže svoja građanska i ljudska prava kao da je to nešto važno i kao da su to zaslužili...

Sekularna državo, gdje si se sakrila...valjda u ladicu s plakatima...

nedjelja, 13.01.2013.

All you need is love..pamparararam...

Možda nisam u pravu, ali mislim da znam
Što si obrijao glavu i što si nadrkan
Što si obukao spitku, čizme, tregere
Sad vodiš svetu bitku mlateći pedere

A da si imao ljubav
Kao sigurnu luku
Ne bi sada na pozdrav
Dizao ruku

Bio bi mamin inženjer
Ili čak odvjetnik
Im'o bi posla tvoj frizer
A ti oblačio se šik

Bio bi mamin inženjer
Ili čak odvjetnik
Im'o bi posla tvoj frizer
A ti oblačio se šik

Možda nisam u pravu, ali mislim da znam
Što si obrijao glavu i što si nadrkan
Što si obukao spitku, čizme, tregere
Sad vodiš svetu bitku mlateći pedere

A da si imao ljubav
Kao sigurnu luku
Ne bi sada na pozdrav
Dizao ruku

Bio bi mamin inženjer
Ili čak odvjetnik
Im'o bi posla tvoj frizer
A ti oblačio se šik


Bio bi mamin inženjer


Pošto sama ne znam bolje to formulirati, švercam se korištenjem tuđih sitihova...all you need is love draga nacijo...

ponedjeljak, 07.01.2013.

Bor koji je ostao neokićen

Svojedobno sam za neki Božić dobila zbirku priča pod tim imenom, tematika božićna, radnje razne. Bila je riječ o boru koji je silno želio postati božićno drvce, ali nije došao do toga. I ta priča je jako tužna jer bor nije ispunio svoju božićnu misiju nego je na kraju odbačen kao otpad. I tako prolazim po gradu i gledam još tužniju priču onih borova (ili zapravo sve crnogorice osim borova) koji su ispunili svoju božićnu svrhu i sad kampiraju pored kontejnera.

Probali smo jednom s onim u tegli(govorimo o boru cca 150cm), unatoč svom trudu je kapitulirao u djedovom dvorištu. Prije koju godinu sam kupila jedan mali u teglici i taj je poživio, valjda zato jer je bio dovoljno mali pa mu nitko nije kidao korjenje.

To je mališa koji je poživio, obiteljski smo ponosni na to.

Odvagnuvši štetnost prouzvodnje umjetnog bora, njegovo trajanje i činjenicu da nismo iskasapili ni jedno drvo zbog tog kao da je ipak naj ekološkija od svih opcija.

Biljke ne plaču i ne vrište. Činjenica. Biljke i nisu najčešće nešto za što ćete se emotivno vezat niti vas umiljato gledaju. Uzgajaju se za to. Istina. Uzgajaju se, rastu koju godinu, 2,3,7 da bi tjedan dana stajali i rasipali iglice u vašem dnevnom boravku iz kojeg ćete ih čim prije iz istog šutnuti. Jer iglice idu na živce, razumljivo..Činjenica je i da bez njih ne možemo.

Jedno je koristiti biljke i životinje za održavanje života, to je normalno i prihvaltjivo, isto čine i one. Koristiti ih kao potrošni materijal odražava manjak poštovanja prema svijetu.
Idealna slika mi je jučer došla mailom:



To što na cesti vidite je drveće, cesta se gradila oko njega. Totalna utopija u odnosu na borove pored ceste i panjeve gdje su bili drvoredi...Pokojni drvoredi su brojali 88 stabala. Sađeni u čast pokojnog nam druga Tita. Da je najcrnja ideologija na svijetu iza toga, drveće se sadilo, danas se samo ruši, u slobodi, demokraciji i svim bijelim i svijetlim idejama.

Činjenica je da se drvoredi i parkovi moraju obnavljati i uređivati...da nekad drvo treba srušiti jasno, ali baš sva, i baš odjednom...i istaviti tako...e to ipak ne vjerujem.

subota, 05.01.2013.

Inspektiraj ovo

Maksimalno sam alergična na ideju da si netko, bilo tko daje za pravo zabadati njušku u moje stvari. Tako da recimo kad susjedi po inerciji pitaju: „Kuda?Jel u šetnju?“ Redovito od uha do uha nasmijana kažem: „Ne“ i prođem dalje.
Kad netko kog se to ne tiče nazove i onako zdravoseljački ni bu ni ba pita di je ovaj ili onaj kažem: „ Vani“. Pa si ti misli di je to vani.

Jednostavno mrzim kad se zabadaju nosovi di im nije mjesto i takvo ponašanje nikad ne nagrađujem odgovorom. Ne zato što imam topničke dnevnike u posjedu nego ne mogu doći sebi da je ljudima tak normalno ispitivati gluposti koje ih se u krajnjoj liniji uopće ne tiču niti su od bilo kakvog značaja za njihov život. E to je kad su ljudi oko mene nekulturni i ponašaju se ko besposlene babe na klupi uz cestu dok nadgledaju kud mladež iz susjedstva ide i kad se vraća. A kad se država/institucije počnu tako ponašati...onda bi možda svatko normalan ostao bez teksta.

Na sreću takvih ovdje nema. ..+ moja pomalo konfliktna narav nekad jednostavno moli razlog da pravi cirkus. Ne moram se ni našikat da pravim haos.


Dakle inspektori koji hodočast okolo i traže ljude račune su mi posebno interesantni ovih dana. I oni kao imaju ovlasti kazniti onog tko po izlasku iz salona, restorana, kafića, trgovine nema račun dobiva novčanu kaznu.

Hipotetska situacija, ulazim u ćevabđinicu i pitam majstora za rešoom: „Imate li sojaburger“? Na što on odgovori:“ Nemamo“. Pozdravim i izađem van. Nemam račun, jer nisam koristila uslugu lokala. Vani me uhvati inspektor i kaže: „Molim vas račun“. I nakon kraće rasprave mi opali kaznu.

Ne znam doduše na koje ime, jer nema nikakve ovlasti dobiti moje osobne podatke. Odakle bilo kome pravo da me traži račun? Jesam nekom nešto ukrala? Ako jesam zaštitar će me odvući u sobu za ispitivanje i nakon što mi slomi duh taktikom dobar, loš, zao i kojim strateškim šamarom iznuditi priznanje.

U suprotnom klonite se moje vrećice s tabletama za smirenje i rumom jer ovoj valkiri se ne želite zamjeriti.

Zbilja, ne želite dragi inspektori. Ovo se po novom kaznenom zakonu možda može shvatiti kao prijetnja, ali vjerujte nije, to je obećanje.

Trgovac je dužan izdati mi račun. Ja s tim računom mogu ako mi je ćef obrisati guzicu.


Dakle plan je sljedeći. Ako me inspektor spopadne u posjedu prehrambenog artikla ili više njih, to što sam kupila pojesti na licu mjesta. Ako se spominje čiko koji je pojeo cijeli trapist na granici kao urbana legenda, nek novi spjev bude o curi koja je pojela kilu badema i na licu mjesta umrla od trovanja cijanidom(mislim da to nije moguće, ali dala sam malo mašti na volju).

Idući scenarij koji uključuje ono što ne mogu pojesti je onaj u kojem sjednem na pod i zahtjevam da zove policiju. Kad odnosno ako policija dođe uvidjeti koja budala maltretira sirote inspektore inzistiram na nalogu jer ni oni nemaju pravo zabadati nos u moje neprehrambene artikle.
I dalje sjedim na podu. Izazivam ih da me ponesu i dalje protestiram sjedenjem. Policija me ne može u tom položaju staviti u auto pa me zavežu za krov.

Pri svakom skretanju vičem weeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee.

U policiji tražim pravdu više sati i protiv mene biva podnesena tužba za ometanje javnog reda i mira. Ja podosnim zahtjev za azil u Norveškoj oslanjajući se na ideju da me hrvatski represivni aparat maltretira kao čovjeka i građanina jer sam protiv ulaska u Europsku uniju. Oni će razumjeti.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi