Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

ponedjeljak, 05.09.2011.

Srebro zlatnog sjaja

Čudan smo mi narod, ljubimo i slavimo, režemo vene i lomimo čaše kad tamo u Japanu zabijaju naši i u tome srodnim situacijama. Minutu dvije iza toga će naši dobit gol pa će se svi pokakit po njima.

Vidite kak sam fina.

E sad ono što sam rekla ne znam koliko puta, ja sam ljubitelj sporta, usuđujem se reći poznavatelj, nisam navijač…Nemam nacionalnih favorita, volim dobar meč, dobru trku, dobro natjecanje. Jednako mi je fascinantno kad netko preleti stazu govorili u tom kontekstu o Janici ili Boltu, a maksimalno cijenim one koji se bore i dostojanstveno gube.

Generalno je u Hrvatskoj stanje takvo da će ljudi u roku tri dana provesti nekog od idola do sramote.
Ivanišević je rekao da je podrška dolazila kad je dobivao, nikad kad je gubio. A on je bio godinama u teniskom vrhu. Bio je drugi na svijetu. Za čas se ljudi odreknu svojih idola.

Vesele me sportaši u sportu. Janica nije samo sportaš, ona je Sportaš, sa velikim S, a može i svim drugim velikim slovima. Netko tko je doslovno umirao na toj stazi kad je trebalo. Bolesna, operirana, prebijena, izlomljena i prva. Žrtva koju je teško i objasniti i shvatiti po mnogima i besmisleno možda, ali i netko tko se nikad nije žalio na gluposti i netko doista izvanserijski, po svemu.
Sjećam se jednog njenog intervjua kad su ne novinari htjeli navući na priču o tome kakva je staza jer je Janica izletjela pa im je rekla:no, pa kaj, malo sam se na riti peljala.

Ona koja je trke vozila i bez štapa, bez rukavice, skretala rukom i svejedno bila prva. Napominjem, to je Janica. Što god tko mislio o njoj ili njenom ocu kao treneru (i da čula sam od osječkih rukometašica starije generacije koje su bile ipak neko ime u rukometu tog vremena da je strašno dobar i strašno težak trener), kakva god Joško Vlašić pisma pisao, Janica i Ivica nisu jedini uspješni projekt svog oca.

Da nije bilo nje, Nika Fleiss i Ana Jelušić bi nam bile daleko veće face, ovako su zanemarene jer su imale tu (ne)sreću da budu u istoj generaciji s nekim kog vjerujem još dugo nitko neće zasjeniti. Jer eto mi nekako ne kužimo da je biti 30.na svijetu nešto ogromno. Biti 30., možete li si uopće zamisliti da ste u tome čime se bavite, kao posao ili kao hobi, 30.osoba na svijetu po kvaliteti svog rada? Biste li bili ponosni na sebe? Vjerujem da bi.

Hrvatska je jedna mala sjebana zemlja, s više problema nego stanovnika i više političara i udruga nego što valjda ima cijela Eunija. Najviše jasno proizašlih iz domovinskog rata, no u toj maloj sjebanoj zemlji ne kužimo da su ti ljudi naša najbolja ambasada, ako nisu vrijeme je da se zapitamo.

Čini mi se da je Iran u pitanju, ne bi se dala kladiti, izglasan je neki pravilnik koji je zahtijevao da nogometaši budu ošišani na kratko jer njih djeca gledaju kao uzore i nije primjereno da hodaju neuredni okolo. Na to sam dobila komentar:a kod nas zumiraju nogometaša, ili se češe po jajima, ili pljuje ili psuje. Ili sve troje. Možda oni nisu imali plan biti uzor nekome, ali prijatelju, to ide u opis posla.

Rekla bi da je drugo mjesto fantastičan uspjeh. Čak i kad je taj drugi prošlogodišnji prvak. Srebro zlatnog sjaja.

Ruptura mišića, pa bila i parcijalna je za one koji ne znaju je strahovito bolno iskustvo. Ne znam kako vi, ali ja ne bi baš rekla da je Nadal piiiiiiiip. Pa je čovjeka uhvatio grč i završio je pod stolom od bolova. Grč, ne ruptura. Rupture mišića su toliko bolne da se na nogu ne može normalno osloniti, a ne skakati. Dakle ni skakati 203cm.

Kao što je Čičerova rekla, Blanka je netko tko kad se osjeća nedodirljivo baca sve druge u depresiju, da ona je toliko dobra, ako osjeti da je netko blizu puca po šavovima. Vjerujem da je mogla srušiti rekord, vjerujem da je trebala čak. Djevojka je školski primjer kako visašica treba izgledati, kako treba biti građena. Možda bi joj bilo lakše da je malo niža, možda i ne, u svakom slučaju, uvjerena sam da je imala-i da još ima fizički potencijal za to.
Ono što mislim da joj fali je psihičke stabilnosti, ne podnosi konkurenciju. Smiješno jer kako je prvakinja rekla, kad se osjeća nadmoćno baca nas u očaj.

Šteta da se stvari prezentiraju tako kako se prezentiraju. Prvo oće-neće ići na to svjetsko, oprala se od svakog očekivanja, opravdala povredama na način da je to pa evo iskreno reći ću komično, jer jedino što je htjela skinuti svako očekivanje sa sebe, što razumijem, ali ne razumijem način na koji je to napravila.

Pravdati se povredama-prvo mišić koji je ili nije puknuo, sama se sa sobom nije mogla dogovoriti, pa koljeno, pa ahilova tetiva…izjave tipa kao pa valjda neće puknuti, ako nije neki dan kad je užasno boljelo neće ni sad… Ruptura, istegnuće, slične povrede se uvijek mogu dogoditi. Za prevenciju ide posebna vrste treninga, ako ih netko ima, ima ih Blanka.

No, sad gledano ovako, ako povreda doista postoji (moguće je, ne baš vrlo vjerojatno, ali svakako moguće), ima li smisla otići na natjecanje i riskirati njeno pogoršanje (i dugotrajan oporavak) ili je pametnije čuvati se za Olimpijske igre? Govorimo o sponzorskim ugovorima koji ne toleriraju hazarderstvo.

Imala sam jednu suigračicu sličnu Blanki po svemu zapravo. Lude fizičke predispozicije, prokleti razarač. Na treningu. Na laganima utakmicama. U egalu raspad, kad pritisne rezultat, kad očekuješ da ona napravi prolaz jer znaš da je zvijer, nje nema. Zabila se u pod i moli da joj ne daš loptu. Na crti moli trenera da ju vadi van jer ju nešto počinje boljeti. Svaki prokleti put.

Nikako mi nije bilo jasno, još zapravo nije, kako oni ne kuže da to mogu, onda sam jednostavno prihvatila da potencijal onaj koji ljudi imaju nije uvijek onaj koji mogu dohvatiti. DiMartino je ispala prva od tri, tri su prešle 200, ona je otpala, znala je da je treća, i bila je sretna. Zašto i ne bi bila?? Treća na svijetu. Prvu sekundu kad je rušila tu letvicu je bila ljuta jer je osjetila da može, ali nakon toga priča je gotova.
Žena je uhvatila zastavu i otišla i bilo ju je briga za sve, slavila je svoje treće mjesto, svoj uspjeh.

Zašto se drugo mjesto gleda kao utješna nagrada to mi nikad neće biti jasno. Možda netko srebro gleda kao izgubljeno zlato, ali u perspektivi atletike, pogotovo disciplina u kojima ti imaš svoj rezultat, ne trčiš uz druge, nego bacaš svoje, skačeš svoje, tvoj rezultat je tvoj, osvojen, ne izgubljeno zlato, nego osvojeno srebro. Ako te netko prestigao za dužinu nosa to može ostavljati osjećaj da ti je nešto uzeo, u skoku sumnjam da ti itko osim tebe samog išta može uzeti ili dati. Uživala sam pobjeđivati, ali izgubiti od boljih ako si dao sve što imaš je po meni više nego častan način za završiti ogled. Čudi me da nigdje nema izjava kao da nije povrede bilo bi zlato…jer rekla je i Čičerova, ako je ovo napravila tako povrijeđena kao što kaže da je, treba joj dići spomenik.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi