Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

ponedjeljak, 31.05.2010.

poluvrijeme svjetova

Uvijek se puknem smijat kad vidim mamu kako se muva oko nekog suđa u trgovini, mislim ženo kog zavaravaš da nam treba još 6 zdjelica za sladoled. Onda ona uhvati moj pogled i kaže: "Pa vidi kak je zgodno, ide nam uz kuhinju" i ko zna šta još nalaprda samo da bi sama sebi opravdala tu kupovinu još jedne glupost za koju nemamo mjesta u prenapučenom stanu. Ali to je ona generacija koja je u svatovima dobijala miksere i servise za čaj jer je sve bilo skupo i sad pripadnici/e te generacije kad se razbije šalica dobijaju rogove i osip:"jer ta šalica je tu bila 30 godina dok nisi ti razbio/la samo zbog svog nemara", nedo bog da kažeš nešto tipa:de pa to je samo šalica....uf onda si se pretplatio/la na cjelovečernje predavanje o svojoj nezahvalnosti, tome kako ništa ne cijeniš i nadalje tome kako su pogrješili u odgoju da si ispao/la takav/va. tako nekako.
Neopisivo me zabavljaju takve situacije. I baš mi se čini da je ovo poluvrijeme između dva svijeta. I da je krenulo onog trenutka kad su izmislili jednokratne britvice. Prešlo se bez neke prethodne najave iz koncepta gdje se sve pravi da traje u koncept jednokratnog i potrošnog. Ne bi sad bio neki problem da je to ostalo na šalicama. Jebeš šalicu jel? I ja kažem. Jebeš šalicu. Pogledajte glazbu. Ok, glupo rečeno slažem se, ali jasno vam je. Svi znaju pjesme iz 60tih, znam ih ja koja sam rođena više od 20godina iza toga, ne zato što sam nešto superjako tome posvećena nego zato što su te stvari valjale. Jasno ima i sad super stvari i super bendova, ali ima toliko toga da zbilja od šume ne vidiš drvo. Kao što ima toliko filmova da hoćeš ih ne možeš pogledati sve. kao što stalno izlaze novi auti, ne zato jer imaju nešto novo, nego jer ih tržište tiska i konkuencija tjera na česte više ili manje uspješne pokušaje redizajna. Apsolutno ništa više nije namjenjeno trajanju. CD, DVD i tome srodni mediji čuvaju podatke ko fol vječno...onda staviš CD sa slikama od prošlog ljeta i on ne radi. Kako, zašto...nitko ne zna...jebga, mediji nisu postojani. Ploče su još uvijek dobre. Jesu primitivnije, ali rade. Fiću rastavi, sastaviš i radi...novom autu crkne čip i moš se slikat. Čak ni to ne bi bio takav problem da se takav trulokapitalistički način razmišljanja zaustavio na stvarima, a ne da se preselio u međuljudske odnose. I onda ti jednog dana dođu i kaži znaš više nam ne trebaš. Odeš na biro, a oni kažu, znaš ti više nisi konkurentan na tržištu rada. A tržište rada je što? Veliki stočni sajam. Ili tržnica robljem. I praktički se priča svodi na to da ljudi čekaju gazdu. Mene samo zanima tko sebi može dati za pravo reći nekom da je nepotreban. Zapelo mi danas za uho nešto čudno...a to je neka cifra od 5milijuna za godinu dana nečijeg igranja nogometa. Kao netko tko je pola života u sportu ne želim reći da je taj posao lagan. Težak je utoliko što nema bančenja ako imaš utkamicu sutra, i što živiš pod režimom. Što si na stand-by načinu dok se time baviš jer nema isprike za lošu formu, nema ne da mi se. Ali radiš duplo kraće nego većina radnog stanovništva. I hade dozvoljavam da na konto toga što si do 40.godine za škart, i toga što si pod zbilja kvalitetnim presingom možeš dobiti tri prosječne plaće, jer ajde računam da se pametnija osoba s time može pokriti i osigurati si budućnost. Ali milijuni godišnje??? Jebote za što? Tko je uopće zaslužio te novce? Jel izmislio način za riješiti glad u svojtu ili lijek protiv raka?
mi smo u klubu imli jednu jako neugodnu situaciju kad je direktor prozvao curu za po njemu lošu igru i rekao da ona prima toliko i toliko novaca. Stvar je u tome što je taj novac(makar ni blizu ovakvih cifri) bio blago rečeno prevelik za ono što je bio njen posao s obzirom da mnogi ljudi rade krvavo i teško za trećinu tog novca. I što je jedna cura rekla više onako za sebe jer je vjerojatno bila jako šokirana.moj tata radi kao crnac za 2000kuna. Po čemu sad jedan nogometaš vrijedi toliko? I što njegov posao toliko važno i veliko donosi ovom svijetu?
U isto vrijeme radnik u tvornici je potrošna roba. Danas jesi sutra nisi. Ukinuli smo tvoje radno mjesto. Zapravo era jednokratnog i potrošnog je počela s jednokratnim britvicama. Objektivizacija ljudskog roda je došla dotle da više nitko ni za što ne odgovara. Za sve sad postoje opravdanja. Situacija je takva znaš, skupo nam je tvoje radno mjesto, bla bla, nitko nikog više ne gleda u oči. Svi se sakrivaju iza priče:situacija u zemlji je veoma komplikovana, a neprijatelj nikad ne spava. taj neprijatelj proizvodi 7 tona godišnje više od nas, ima 20%manje radnika i 40% je jeftinije to što neprijatelj radi. Taj bauk zvan konkurencija je svakim danom sve veći, i mi se rješavamo nepotrebnog tereta, to si danas ti sutra možda ja. E da. Ali to nikad na kraju nije on. ON koji je možda kriv za loše poslovanje ili barem dijelom odgovoran što stvari nisu bolje, što plaće nisu veće, što MI više NISMO konkurentni. Sve se svodi na to da više nikom ne trebaš. Jer nisi konkurentan na tržištu rada. Rečeno je da je u ljudskoj prirodi dijeliti. I da svatko ima nešto svoje. Dakle ako slikaš, nećeš si ostaviti 500 slika nego ćeš ih nekom dati. Ako pečeš kruh jasno je da ih ne možeš pojesti 30, nego to treba drugima koji slikaju, a ne znaju ga napraviti. Postavljaju novac kao nešto što je bog novog svijeta i svima nam se to gadi jer mi naravno nismo materijalisti. Ali svejedno, takav je svijet i u njemu živiš. Ja nikad neću dobiti na lotu. Prvi razlog za to je taj što ne igram loto, a drugi što meni ta lova zapravo ne treba. Ok, da ja bi u toj situaciji kupila stan i rješila te neke stvari koje inače ne bi mogla riješiti još 20ak godina normalnim tempom, ali što nakon toga? Boli me dupe šta s tim dalje. Ionako ne vjerujem u novac. Da proglasimo šljunak za jako vrijednu stvar ispraznili bi mora. Ima nešto neopisivo pohlepno u ljudima što ne mogu dokučiti. Mislim da je moj problem manjak ambicija. Jednostavno ih nemam. Ne trebam hotel od 5 zvjezdica da bi negdje putovala, što se mene tiče mogu spavat i u parku. Samo da imam vrijeme za ono što ja hoću, i uopće me ne zanimaju detalji. Nastran je svijet u kojem djeca nose markiranu odjeću i gledaju čije je skuplje i čiji je mobitel bolji, pa i onaj u kojem ljudi nakon 50 godina radnog staža traže boce po kontejnerima, u kojem roditelji ne znaju s kim im se djeca druže jer dođu s posla i zarone u krevet jer ne mogu više gledati. Živimo u poluvremenu između svijeta koji je bio i onog koji dolazi, vremenu razmažene i bezobrazne djece, frustriranih staraca, mladih bez perspektive, roditelja koji noću zbrajaju hoće li nešto moći kupiti klincima, političara bez obraza, života bez odgovornosti. Odgovornost je bit svega reklo bi se nekako. Jer smo u vremenu kad ministri zdravstva idu na operaciju koja se može obaviti u Hrvatskoj van, ministri prometa kažu nešto kao pa nisam ja vozio vlak, a ministar znanosti napravi sranje i pobjegne. A što ne bi oni kad i premijer može. Pa dobijemo nešto što se u popularnoj komunikaciji zove mala od kužine. Jučer je čika Domljan pričao o Miloševiću i rekao nešto u stilu, on je bio pametan duhovit bla bla ali imao je naviku hvatati ljude za ruku kako to rade primitivni ljudi. Opa bato...vidimo li to našu Jacu negdje? Naravno osim onog dijela o pameti i duhovitosti. E da...živimo i u vremenu kad netko kaže stavljam mandat na raspolaganje pa to ne napravi. Odgovornost je netko ugasio u poluvremenu, da znam zvuči patetično, ali je tako. Lijepo molim da upalite svjetlo, netko bi u mraku mogao pasti i razbiti nos. A vjerujte vi bez odgovornosti, da u mraku to neću biti ja:)

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi