borac

ponedjeljak, 25.05.2009.

put u aljmaš

Svake godine idem u Aljmaš. To je prigoda da si posvjestim neke odluke, da se smirim i "stanem na loptu".
Uvijek imam neku nakanu, želju, čežnju,... ali ovaj puta ne.
Ovo hodočašće u Aljmaš je dugo-odgađano zahvalno hodočašće.
Obećao sam sebi i Njemu da ću hodočastiti samo u znak zahvale!
Puno puta sam odgodio to "obećanje". Uvijek je bilo nešto važnije što se našlo na putu.
Ali ovaj puta ne. Čuo sam da se ide u Aljmaš i odmah sam rekao DA.
- ne dajući sebi priliku da dođe nova isprika, nova obveza...
I tako je i bilo, krenuli smo, molili se, zaobilazili mine (bilo je razminiravanje taman kad smo trebali proći Sarvaš... ali anđeli su nas u svojim automobilima prevezli tu dionicu),
pjevali, družili se, slikali se,... i zahvaljivali se!!!
Na kraju smo prisustvovali euharistijskom slavlju na kojem smo predali svoje brige, probleme, a neki i čistu veliku, neizmjernu, iskrenu Zahvalnost!
(ja znam u koju sam grupu spadao).
Gledajući zadnju godinu i nešto mjeseci, stvarno mogu biti sretan i zahvalan.
Sve što sam htio - dobio sam i bolje nego sam ikada zamišljao,
sve za čime sam čeznio - odjednom je bilo kraj mene,
sve stvari prema kojima idem - znam da su ispred mene, čekaju tren da ih ugledam, nasmješim se i kažem:
HVALA!!!

četvrtak, 21.05.2009.

knjiga

Toliko toga dnevno pročitam i vidim. Mozak mi se jednostavno naučio pretrčavati veliki bombastične naslove, trčati od rečenice do rečenice. Stotine naslova prođe ispred mene i skupim hrpe informacija, i to je to. To je način na koji se funkcionira. Mozak mora obraditi puno toga, držati tempo, sortirati informacije po važnosti, zanimljivosti, duljini...
I to tako ide danima, tjednima, mjesecima i gotovo godinama.
Dok prije par dana nisam (nakon dugo vremena) uzeo u ruke jednu knjigu. Knjigu koju ne čitam da bi naučio nešto za posao, koja mi nije važna za neki projekt, ili vezana za vremenski rok. To je knjiga koju sam uzeo – jer sam ju htio pročitati.
Uzeo sam ju, počeo lagano prelistavati listove, u početku ubrzanim tempom – kako sam navikao, a onda sve sporije i sporije. Počeo sam zapravo razmišljati o tekstu koji čitam. On za mene nije bio samo informacija koju sam morao pokupiti što prije – taj tekst me natjerao da si pred očima vizualiziram to o čemu pisac piše. Detaljni opisi i razgovori kao da su se odvijali kraj mene.
Nakon pola sata čitanja osjetio sam se smireno i opušteno. Kao da je taj brzi tempo skupljanja milijuna beskorisnih informacija nekako nestao iz mene. Na ovih pola sata uspio sam usporiti i uživati u nekoliko stranica kvalitetnog teksta.
Zaklopio sam knjigu i samo zaklopio oči na par trenutaka. Tih par minuta bio mi je bolji odmor od cijelovikendnog ležanja i odmaranja.
Ovom prilikom na pruženom odmoru zahvaljujem se gospodinu Dostojevskom :-)
(i naravno osobi koja mi je nabavila knjigu).

srijeda, 20.05.2009.

odluka

Živjeti - udahnuti dan
Novi početak, stare veze koje me vežu su odrezane
Nova prilika je darovana i sada je izbor moj
Krenuti i živjeti
Ili se grčevito uhvatiti za stare veze koje leže nepomično.
Vezati se ponovo na njih i ne napraviti ni korak više,
Ili zakoračiti – iskoračiti iz zatočeništva - hrabro i snažno!
Svi pogledi su upereni u mene, svi željno iščekuju moj slijedeći potez
Sa vjerom i ljubavlju u srcu samo se čeka – prvi korak.

Pognem glavu, pogledam bespomočne konopce, zovu me k sebi
Ruka mi kreće prema njima,
želim onu staru sigurnost – želim strah – jer to poznajem,
ali pogled se okrene prema Njemu,
kraj njega nebrojeno mnogo ljudi – čekaju na mene,
čekaju da uđu u moj život, i ja u njihov.
Čekaju me da uljepšaju moj put prema cilju, da mi pomognu,
Da učine zanimljivim ovo moje i njihovo putovanje.

Krećem, krećem i ne želim se okretati,
Ne želim skrenuti ni tren,
Pogled je uspravan, i želja je tu
Korak je još uvijek spor i nesiguran,
Ali prvi korak je napravljen i ne želim nazad.
Pogledam prema Njemu - osmijeh je već na licu,
To je moj put - Tamo je moj cilj!

nedjelja, 17.05.2009.

razočarati...

Kako je to jednostavno,
kako nama blisko,
i kada želiš i kada ne želiš,
razačaravanje drugih uvijek je tu.

I kada si ljut na sebe,
i kada si razočaran sobom,
i kada si sretan
i kada si vesel,
uvijek postoji zamka da ćeš
razočarati...

tada je bol blizu
sramota
i samoća bliski prijatelj
tišina - jedini zvuk.

riječ "oprosti"
tako daleka i nepoznata
kao izbrisana iz memorije
kao nešto čega nikad nije bilo...

samo nada da će
On
biti tu da pomogne
biti tu da izliječi
i da snage pogledati ponovo u oči -
sebi i drugima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv