Meni je najslađe slušati nečije anegdote, smiješne događaje...Radim s ljudima pa tako čujem i svakakve priče.
Ja ih svakako imam..nikad neću zaboraviti jednu...u ranijem djetinjstvu...Gledala sa crtić na televiziji. U jednoj sceni prikazuje lika kako nudi drugom da sjedne...ovaj je bio oduševljen tom gestom i krenuo sjesti...No, ovaj nije imao namjeru ostati samo na lijepoj gesti..Odmaknuo je stolicu..i naravno ovaj je pao na guzicu...svi su se smijali jer je to bilo smješno...pa tako i meni...Slatko sam se nasmijala ali ne samo to. To mi je dalo ideju.
Moja baka se vratila iz dućana. Kako se umorila noseći u svakoj ruci po tri kese ponudila sam joj da sjedne. Moja baka je bila jednako oduševljena tom gestom kao i lik iz crtića pa me je i pohvalila. Kad je krenula sjesti ja sam napravila isto što sam vidjela u crtiću...odmaknula stolicu...
Možete li zamisliti slijedeći prizor...
Jadna baka koliko je duga i teška poljubila je pod kao nikada u životu. Kako je pala tako je počela proizvoditi svakakve zvukove koje sam ja protumačila kao smijeh. E pa krivo sam protumačila!!!
Spustila sam se do nje da je zagrlim i da se zajedno smijemo smješnom događaju. Baza je u tome što se ona nije smijala. Kako sam se spustila do nje tako je meni doletila jedna velika pleščurina.
Onda sam shvatila da ova situacija u stvarnom svijetu izaziva potpuno druge reakcije.
Bila sam tako tužna, a sada se tome slatko smijem.
Slučaj broj 2.
Kao svako dijete koje se voli spuštati niz tobogan voljela sam i ja. samo što mi u ulici nismo imali tobogan već amo reć glatki dio površine koji se koristi za spuštanje kolica.
Jednog divnog dana sklizajući se niz sklizu napravila sam jednu veliku glupost. Glupost zbog koje me grizla savjest. U susret mi je dolazila gospođa s 300 kesa u rukama.Nije znala za sebe..kese samo što se nisu vukle po podu...
Problem je nastao onda kad sam se počela spuštati niz sklizu..tada sam ugledala gospođu i shvatila da se ne mogu zaustaviti..Bezuspješno sam pokušavala ali nisam uspijela...Zatvorila sam oči...rekla samoj sebi šta bude bit će...Zaplela sam se oko njenih nogu i kako sam se zaustavila tako sam otvorila oči...Kese su letale na sve strane zajedno s namirnicama a tako i ruke i noge drage gospođe...Kasnije sam shvatila da gospođa i nije tako draga...
Odmah sam se podigla i pokušala pomoći gospođi da se ustane.Usput sam se ispričavala. Slijedeće što sam vidjela je pet prstiju na mojoj faci...Toliku mi je pleščurinu opalila da je njezin pad na guzicu bio neusporediv s njenom šamarčinom. Pokunjeno sam joj se još jednom ispričala i plačući otrčala kući...
Što da kažem, ljudi su mi voljeli davati pleske...
