utorak, 11.03.2008.

Pricam ti pricu...

boomp3.com


Dodi! Sjedni! Opusti se!
Poslusaj me!
Ma daj ajde, pusti te svoje lude misli...
Zatvori oci!
Udahni! Osjecas li onaj poznati miris?
Jesi, jesi li bas tamo?!
Tu sam i ja… Vidis me?

Gdje smo sada, sto smo sada…?
Pitam se…

I one dvije male curice, gdje su nestale!?
Odnio ih vjetar…
Onaj isti koji se igrao s tvojom dugom plavom kosom, dok si se ljuljala na crvenoj ljuljacki.
Znas onaj strasni, zbog kojeg sam ja uvijek plakala dok smo setale sumom.
Bile su to dvije curice, dvije sasvim malene curice.
Jedna hrabra za drugu…
Dodi sjedni, nemoj otici!
Zelim ti jos nesto pokazati.
Vidis li onu zelenu zgradu?
Gle ravno, tamo preko ulice… iza one velike krosnje.
Vidim, osmijeh na licu ti se pojavio.
Sjecas se!
Kako smo samo imale velike oci na nas prvi dan.
Ma da, ja sam i plakal, naravno opet, a morala sam biti hrabra za tebe, jaka i cvrsta!
Ali ovaj put si ti bila hrabra za mene!
Hej, a sto je bilo poslije!?
One stare, kruzne stepenice…
Iste one na kojima su dvije curice istrazivale ono nesto crveno, neku kap.
Uvjerene su bile da je to krv. Svaki dan su prolazile pokraj i smisljale nove teorije kako i sto se dogodilo. Dvije najbolje detektivke.
A sta je bilo poslije na tim istim stepenicama, starim, skriputavim, cudnoga mirisa… ?
Sjedile su dvije curice tako nakon skole i smijale se i smijale.
Svaki put tako jako da ih je trbuh bolio, tako jako da disati vise nisu mogle, tako jako da je ona dosla iz onih ruznih, sivih, teskih vrata, koja su skrivala onaj teski miris ulja, mesa, krumpira. Taj miris nas je na kraju i osvijestio!
Sjecas li se jos sto nam je rekla!
Rekla je hladnim i smirenim glasom, pomalo zastrasujucim: „A sto li je to tako jako smijesno!?“
Prestrasile su se, no kad su vidjeli onaj osmijeh sto se nazirao na njenim punim usnama, pa pomalo cak i iskrivljenim, shvatise njih dvije da nije ljuta. Opet ih je smijeh obuzeo. No zaista nisu htjele smetati gostima dok na miru zele popiti poslijedpodnevnu kavu ili rucati…
A ljudi…
Ne ne ustaji! Znam da ne volis da pricamo o tome. Zazmiri, molim te!
Hrabre smo mi! Ja za tebe, ti za mene…
Znas kako su mi govorili da ne smijem s tobom pricati!
Znam. bojala si se… Znam, i ja sam plakala…
A opet ona nije nikad pomislila ni na sekundu da ostavi nju!
A ljudi, okruti i zlobni ljudi, koji pojma nemaju sto su te dvije curice sve presle…
Ukrali su mi te! Oduzeli i odvukli!
Sjecas se!?
Oh, kako da ne… Sto su radili! Strasno!
A znas li koliko se dvije curice poznaju? znas li koliko!?
Dugo, dugo, dugo…
Niti jednom te pitala nisam zasto, koji je tvoj razlog.
Imala ga sigurno jesi. I jedino je to bilo vazno.
A oni nisu shvacali!
Je li tako da nisu, nikada, nikada… Tako okrutni!
Znas, vidis li i to, ona je voljela imati nekog posebnog kraj sebe, nekog za kog ce brinuti i za kog ce ona plasljiva mala curica morati biti hrabra!? Tvoje povjerenje bilo je sve sto je njoj trebalo!
I sada su one daleko, daleko… Razdvojene milijunima najljepsih oblaka. Oblacima, bijelim i mekim, velikim… Oblacima na koje smo letjeli, promatrale svijet i ljencarile na proljetnom suncu.
Ti si zauvijek tu u mom srcu. Jednom ce doci opet onaj dan kada cemo zajedno biti na crvenoj ljuljacki, kada cemo zajedno sjesti i smijati se bez razloga. Doci opet dan kada cemo nastaviti nasa istrazivanja kao detektivke, i kada cemo opet odletjeti na nas oblak! I doci ce opet dan kada cemo nositi isto na sebi, kao da smo sestre blizanke… jer nas dvije male curice to jesmo. U nama kuca isto srce, jedno srce i jedna dusa!

I pricam ti pricu…
I pitam te, osjecas li onaj poznati miris, sjecas li se svega, cujes li onaj zvuk…
Naviru li ti suze na oci, a osmijeh prekriva ti lice…

Pricam ti pricu srca moga …
Zazmiri… jer prica ide dalje…

Ona nikad ne prestaje!

Image Hosted by ImageShack.us



UPDATE: Danas je Drinky bio na zupanijeskom iz njemackog... Pjuvi sam! zubo Sad cekam hoce me pozvati na drzavno ili ne... Budemo vidjeli. Kako god bilo, sve u svemu ja sam prilicno zadovoljna!

- 00:04 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

design byRuby Nelle