Home of my dreams...

I feel good! ...tanananana...
Dubrovnik je ucinio cuda. Osjecam se tako dobro. Ok, osjecala bih se jos i bolje da sam trenutno jos uvijek tamo. Zanemarit cemo to. Iako mi je Karlovac bljak nakon Dubrovnika, opet sam hepi i zadovoljna. Bas sam se tamo nauzivala, nagustala, odmorila, glupirala, smijala,... I sada je ovo bilo ispunjeno ljeto za mene. Sada tek mogu biti sretna i zadovolja. I ja to i jesam. hehe. A jos me u cetvrtak navecer ceka i put u Shpanjoliu. Uzbudenje za to putovanje me nekako proslo, ali vjerujem da cim pocnem spremati onaj svoj ogromni kofer, zbog kojeg su mi ruke u dubrovniku skoro otpale, da ce se vratiti. A kad sjednemo u bus, hjoooj. I tako mene opet nema, neko vrijeme. Onda su dani piva, na kojima necu biti, osim na posljednja 2 dana. I zao mi kaj necu, ali samo malo, onako mrvicu. Ma kaj su dani piva nasprema Spanjolskoj i mom ludom razredu. Mene nikad nema, ja nis ne pisem, ja ne komentiram. Grozna sam. Jednostano ne stizem. A i ovaj post je bio, ono, na brzaka, onako informativni i da izbacim visak energije. ccc. Cim se situacija promijeni (vjerujem vrlo brzo, i to kad skola pocne) Obecavam da cu biti tu. Yep.
A do tada... ah... valjda cemo svi jos uzivati, biti mnogo hepi i iskoristiti ovo malo ljeta koje nam je ostalo.
Ljubim

Posljednje zrake sunca su me probudile. Ustanem i pomislim, kako ce napokon biti lijepi dan. Pogledam kroz prozor. Sunce je zaslo pod veliki bijeli oblak, i nema namjeru vratiti se. Kako tipicno. To je moj zivot. Sunce jednostavno bjezi od mene. Vec se neko vrijeme osjecam cudno. Da, cudno. Ne znam to bolje opisati. Ne znam vise sto se dogada oko mene, niti u meni. Polako me to izjeda. Ne znam vise sto osjecam, sto zelim. A to je propast za mene. Moram znati na cemu sam, inace moj mali svijet ne funkcionira. I bas, nesto je u kvaru. Kada god bi isla sloziti kockice svog zivota, rusile bi se sve do jedne. Ponekad polako, no obicno vec na pocetku. Ne mogu vise ovako dalje. Niti sam sretna, niti nekako nesretna. grr... Nekako je sve monotono. Bez boje, bez zvuka. Mrzim monotoniju. Upravo zbog takve jedne nejasne situacije, ne osjecam se dobro. Nije to tipicna tuga, tipicna bedara. Sve je to cudno. Nista ne valja. Veselo i uvijek nasmijeseno djevojche pobjeglo je pod krevet. Skrilo se i zaglavilo. Koji mi je vrag!? Ok, ne znam kaj mi je, ali zasto, zasto? Samo zelim shvatiti zasto se tako osjecam. Razlog mora postojati. Mora. Neprestano o necemu razmisljam. Vjerojatno tu lezi greska. Okrecem sve, kopam, trazim. Moguce da mi odrastanje neda mira. Mozda, a mozda i ne. Previse se nekih briga nakupilo. A ja zelim ostati zauvijek bezbrizno djete. Trenutno to nikako nisam i bojim se da ce tako sad zauvijek biti. Razmisljam o buducnosti. Kako dalje, sto uopce dalje, hocu li uspjeti, sto izabrati...?? Previse odluka moram donijeti koje ce mi odluciti o daljnjem zivotu. Ako samo jednu skiksam, ode sve... heh.
Dosta. Necu vise o tome. Problem je kaj previse razmisljam. Recimo da je. Ma i ovo je samo jedna faza. Nadam se da ce brzo proci i da cu i dalje biti veselo i nasmijeseno djevojche.




Ne moras biti superoptimist, ali tko uvijek vidi crno za njega sunce zalazi vec ujutro.


Veceras idem sa svojim micom na more. Tako da me opet nece biti neko vrijeme. Ali mozda i bolje da se malo maknem. Mozda prode ta monotonija. I onda mi se sunce nece vise skriti iza oblaka.

Nadam se da vas sunce ne zahebava i da vam lijepo sja, da vam je vruce i da uzivate... A ja vas sve bubim mnogo!

Ako ste se malo osvrnuli po blogu, mogli ste primjetiti neke promjene. Za mene prilicno velike, jer ja sam jedna od onih koja ne pusta proslost jer me veze previse uspomena za nju. Jucer sam dosla do toga da sam htjela zatvoriti blog, cak sam razmisljla i o brisanju, (razlozi sada nisu bitni). No tada sam shvatila da je proslost jedno, a uspomene drugo. Tako sam ja lijepo izbrisala puno toga u boxevima. Nije potrebno da to stoji tu, kada to vise nisam bila ja. To je bilo dijete od prije. Shvatila sam da ako to izbrisem, necu izbrisati i uspomene, pa one ce zauvjek ostati u mom srcu, zar ne!? Sada sam tu, i sretna sam. Sretna jer se opet osjecam udobno, jer osjecam da je to opet moj maleni kutak. I pocinjem ispocetka. Citam nove stranice, trazim nove suputnike. Pozivam vas u dom mojih snova…

p.s. bljogec sretan ti 2. rodendan, sa zakasnjenjem... znam da sam te u zadnje vrijeme jako zanemarila, ali evo zajedno krecemo u nove pobjede!

Osmijeh vam ostavljam!

EDIT 13.7. :
Samo javljam da sutra odlazim na more. Kamo idem - nemam pojma. Ah. avanturisti! Nece me biti negdje 2 tjedna, ali onda sam opet tu, citam, komentiram, pisem... Bubim vas sve mnogo i zelim da mnogo uzivate u praznicima... Papa...

Svjetski dan plesa...

...evo danas, 29.4., je dan plesa... =) Ono, nista posebno, dan kao svaki drugi. Ipak, htjela sam to spomenuti jer je ples neizostavivi dio moga zivota, i bez njega ja nebi bila ja...

Dance is thinking with your body...





Ono o cemu sam zapravo htjela pisati...

Ovaj blog, kao da vise nije moj!
To je blog drinky, blog lily koja vise ne postoji.
Stihovi pjesama vise ne cine mene, niti su ove slike ja.
To je proslost, vrijeme ostavljeno iza mene.
Gledam, okrecem se... Zelim uloviti, a ne mogu...
Pustam...
Ali ne mogu ni izbristai, zaboraviti, promijeniti...
To bi bilo kao da sva moja sjecanja netko ukrade i nema ih vise.
Sve to je dio mene, bez njih nisam ono sto jesam, a ne mogu ni zivjeti u njima jer onda to opet nisam ja...
I sretna, i zadovoljna, i sa suzom u oku.
Ceznem za onome iza sebe...
Promijenila sam se, ... tesko je priznati samoj sebi, ali jesam.
Ne znam, zasto mi je to toliko tesko priznati, jer vjerujem da to nisu promjene na gore, ili na nesto sto ne zelim bitit...
Ali ja koja sam obecala biti zauvijek djete, odmicem od obecanja.
Sve mi se cini dalje.
Dijete sam cvrsto drzala za ruku, a ono se sada otima, i klizi mi iz ruke...
Ostarila sam, smijesno mi zvuci, ali cinjenica da jesam... Ozbiljnija sam, a i nema one bezbriznosti...
Vrijeme ide, i ne staje...
Koliko god zeljela zaustaviti sve, biti tamo negdje iza, ma cak, evo samo tu gdje sam sada... ali ne i dalje... Ne mogu, gura me dalje, sve brze i brze...
Kada bi samo mogla vrtiti vrijeme unatrag, unaprijed, unatrag...

I vise se ne mogu snaci u satima, minutama i sekundama... sve je nekako prestvarno, ja izgubljena... Neznam, koga i sto trazim...
Zelim proslost, a istodobno me ona gusi...

Ma znam, sada mi se tako cini, dijete je pobjeglo... Ali nije, u srcu ga ja itekako cvrsto drzim i ne pustam, niti cu ikada pustiti... I dok u to vjerujem, sve ostalo biti ce dobro...
Proslost ce biti uvijek uz mene, u mojim sjecanjima, a ja gledat cu samo naprijed i zivjeti za danas...



Vjerujem da je post tesko za shvatitit, ali pisala sam ga za sebe... To je ono kako trenutno osjecam...


Bubim!

boomp3.com


Dodi! Sjedni! Opusti se!
Poslusaj me!
Ma daj ajde, pusti te svoje lude misli...
Zatvori oci!
Udahni! Osjecas li onaj poznati miris?
Jesi, jesi li bas tamo?!
Tu sam i ja… Vidis me?

Gdje smo sada, sto smo sada…?
Pitam se…

I one dvije male curice, gdje su nestale!?
Odnio ih vjetar…
Onaj isti koji se igrao s tvojom dugom plavom kosom, dok si se ljuljala na crvenoj ljuljacki.
Znas onaj strasni, zbog kojeg sam ja uvijek plakala dok smo setale sumom.
Bile su to dvije curice, dvije sasvim malene curice.
Jedna hrabra za drugu…
Dodi sjedni, nemoj otici!
Zelim ti jos nesto pokazati.
Vidis li onu zelenu zgradu?
Gle ravno, tamo preko ulice… iza one velike krosnje.
Vidim, osmijeh na licu ti se pojavio.
Sjecas se!
Kako smo samo imale velike oci na nas prvi dan.
Ma da, ja sam i plakal, naravno opet, a morala sam biti hrabra za tebe, jaka i cvrsta!
Ali ovaj put si ti bila hrabra za mene!
Hej, a sto je bilo poslije!?
One stare, kruzne stepenice…
Iste one na kojima su dvije curice istrazivale ono nesto crveno, neku kap.
Uvjerene su bile da je to krv. Svaki dan su prolazile pokraj i smisljale nove teorije kako i sto se dogodilo. Dvije najbolje detektivke.
A sta je bilo poslije na tim istim stepenicama, starim, skriputavim, cudnoga mirisa… ?
Sjedile su dvije curice tako nakon skole i smijale se i smijale.
Svaki put tako jako da ih je trbuh bolio, tako jako da disati vise nisu mogle, tako jako da je ona dosla iz onih ruznih, sivih, teskih vrata, koja su skrivala onaj teski miris ulja, mesa, krumpira. Taj miris nas je na kraju i osvijestio!
Sjecas li se jos sto nam je rekla!
Rekla je hladnim i smirenim glasom, pomalo zastrasujucim: „A sto li je to tako jako smijesno!?“
Prestrasile su se, no kad su vidjeli onaj osmijeh sto se nazirao na njenim punim usnama, pa pomalo cak i iskrivljenim, shvatise njih dvije da nije ljuta. Opet ih je smijeh obuzeo. No zaista nisu htjele smetati gostima dok na miru zele popiti poslijedpodnevnu kavu ili rucati…
A ljudi…
Ne ne ustaji! Znam da ne volis da pricamo o tome. Zazmiri, molim te!
Hrabre smo mi! Ja za tebe, ti za mene…
Znas kako su mi govorili da ne smijem s tobom pricati!
Znam. bojala si se… Znam, i ja sam plakala…
A opet ona nije nikad pomislila ni na sekundu da ostavi nju!
A ljudi, okruti i zlobni ljudi, koji pojma nemaju sto su te dvije curice sve presle…
Ukrali su mi te! Oduzeli i odvukli!
Sjecas se!?
Oh, kako da ne… Sto su radili! Strasno!
A znas li koliko se dvije curice poznaju? znas li koliko!?
Dugo, dugo, dugo…
Niti jednom te pitala nisam zasto, koji je tvoj razlog.
Imala ga sigurno jesi. I jedino je to bilo vazno.
A oni nisu shvacali!
Je li tako da nisu, nikada, nikada… Tako okrutni!
Znas, vidis li i to, ona je voljela imati nekog posebnog kraj sebe, nekog za kog ce brinuti i za kog ce ona plasljiva mala curica morati biti hrabra!? Tvoje povjerenje bilo je sve sto je njoj trebalo!
I sada su one daleko, daleko… Razdvojene milijunima najljepsih oblaka. Oblacima, bijelim i mekim, velikim… Oblacima na koje smo letjeli, promatrale svijet i ljencarile na proljetnom suncu.
Ti si zauvijek tu u mom srcu. Jednom ce doci opet onaj dan kada cemo zajedno biti na crvenoj ljuljacki, kada cemo zajedno sjesti i smijati se bez razloga. Doci opet dan kada cemo nastaviti nasa istrazivanja kao detektivke, i kada cemo opet odletjeti na nas oblak! I doci ce opet dan kada cemo nositi isto na sebi, kao da smo sestre blizanke… jer nas dvije male curice to jesmo. U nama kuca isto srce, jedno srce i jedna dusa!

I pricam ti pricu…
I pitam te, osjecas li onaj poznati miris, sjecas li se svega, cujes li onaj zvuk…
Naviru li ti suze na oci, a osmijeh prekriva ti lice…

Pricam ti pricu srca moga …
Zazmiri… jer prica ide dalje…

Ona nikad ne prestaje!





UPDATE: Danas je Drinky bio na zupanijeskom iz njemackog... Pjuvi sam! Sad cekam hoce me pozvati na drzavno ili ne... Budemo vidjeli. Kako god bilo, sve u svemu ja sam prilicno zadovoljna!