pismo u boci...

...stigla je jesen... iz isto nekih razloga o kojima ne bih sad, taj prijelaz, ti dani, isto su moj dio godine... promjena, baš nekako kao da zakoračujem uvijek u nešto novo, onako, okrene se taj jedan dan i postanu stvari drukčije... noć polako postaje duža nego dan, zavlada više neka sjeta i tišina... i sve se preokrene, u glavi, životu... prije dvije godine sam diplomirao... čini se kao prije 2 dana... razmišljao sam danas malo o ovom istom danu, ali prije godinu dana, koliko je moj život bio drukčiji... što sam sve tad imao, a što nisam, a imam sad... i ne znam jesam li u gubitku ili dobitku... nekako kao da se stvari izravnaju... pitanje je koje su to bitne stvari uopće u životu... ma znam, samo jedna, zdravlje... za sve ostalo više-manje lako... stalno u zadnje vrijeme prolazim kroz neke promjene, ni samom mi nije jasno da mi je život po nekim pitanjima tako dinamičan i kad padam, uvijek se moram nekako dočekati na noge... ali isto tako mi je često dosadno, ono, ulovi me ponekad da se samo izležavam pred tv-om, i ništa mi se ne da, čak niti ne idem van... ali krenuo sam opet na bazen... a mislim, moglo bi se reći i da sam krenuo u borbu sa plutajućim babama u one nesretne četiri staze koje postoje za svekoliko pučanstvo grada Zg na jednom od dva zatvorena (olimpijska) bazena u gradu (stvarno sramota da je to tako, e moj Mile...)... ok, da ne zaboravim i legendarnog "deda Miću", kojeg smo tako nazvali po našem velikom plivaču, zbog činjenice da deda pliva samo leptir stilom... ok, ja sam mlad i ne mogu plivat leptir jer mi je prenaporan, pa si vi zamislite kak to izgleda kad pliva starček :-) ...nije to leptir, to je više neki stil retardiranog kita, ali dobro... bio je naporan jer je zauzimao cijelu stazu s tim svojim mlataranjem, a nije baš najljepše ni mirisao :-) ...stvarno treba imat volju za ići na taj bazen... malo je staza, redovito previše ljudi u njima... ali ne dam se ja, kad nešto čvrsto odlučim, onda luda glava ne popušta i to tako mora biti... i baš sam ponosan na sebe da sam se prisilio, jer nisam išao stvarno jako dugo... ali treba stvari mijenjati na bolje (funkcionira u teoriji), pa sam počeo redovito trenirati, jer uvijek se može naći vremena za to kakva god situacija bila... bitna je samo volja... i zadao sam si taj jedan cilj, prilično velik, duljinu koju moram isplivati... i malo je megalomanski taj cilj, ali moram to uspjeti... i nikad nisam isplivao ni blizu tome... i ne znam baš objasniti zašto to radim, valjda kao neko preispitivanje vlastitih mogućnosti, želja da dokažem sam sebi neke stvari... i ne znam hoću li uspjeti ili će me neki grčevi uloviti pred kraj, pa neću moći... ili ću se srušit u nesvijest u nekom trenutku :-) ...treba težiti onome što je teško dostižno, jer kakav je to cilj koji ostvariš bez pol muke... sve što je teško i u što uložiš trud, puno ti je draže i puno to više cijeniš... i čak i ako ne uspiješ "dosegnuti zvijezde", opet, doći ćeš im bliže nego da ih nisi ni pokušao dosegnuti... i ne, ne govorim o plivanju...

Mnoge su druge bile pored mene
I toliko toga lijepoga mi dale
A ja sam u svima tražio tebe
Da li me se sjećaš, da l' mi ime pamtiš...