pismo u boci...

nisam dugo pisao... a želio sam... zadnja dva dana otvorim blog i gledam u njega po sat vremena, krenem, pa brišem... ne znam kako bi počeo... ili kaj bi počeo... malo se nešto promjenilo u perspektivi ovoga što pišem... ali nema veze ;-)) ...razmišljajući o sebi, hm, početak ove rečenice zvuči tako narcisoidno i egoistično, ono skoro pa ružno, frajer nema pametnijeg posla nego razmišljati o sebi... eh... anyway, nije baš tako, razmišljam zapravo o svojim postupcima, ponašanju, svemu skupa... došao sam do nekog zaključka da sam "fejker"... ono, mislim da bi ljudi oko mene ostali prilično iznenađeni, pa možda i šokirani kad bi vidjeli ovaj blog... možda me nitko baš i ne poznaje toliko dobro... ok, možda samo troje ljudi bi ovo doživjelo upravo kao tipičnog mene, kao pravi prikaz kakav sam (N. A. i T.) ... ostali... ostali poznaju nekog tipa koji ne zatvara usta i stalno laprda o svemu i svačemu, uglavnom na nekoj plitkoj razini komunikacije, uglavnom se smije i voli zabavu... ma ono, pravi sam doktor za gluposti... i da, vjerojatno sam "fejker"... glumim nekog frajera, iako je iz aviona jasno da to nisam, niti mi je imalo stalo do toga da budem... za koga da budem frajer?... pa ni ne primjećujem ljude na cesti, ništa mi ne znače mišljenja neznanaca, nikoga ne želim impresionirati, nije me čak ni briga kad o meni kruži neki trač, dapače, začudi me da netko uopće ima potrebu pričati o nečemu tako samo mom, privatnom... i čemu onda gluma?... pa vjerojatno kako bi ljude oko sebe držao na distanci... ne dopuštam baš drugima da mi se približe... ne do kraja... čak i ozbiljan razgovor sa nekom predragom osobom uspijem odvesti na neki put ugodnog chata o glupostima, iako je ono što bi volio reći nešto sasvim drugo... ma da, bježim... ne znam izreći neke stvari... ne znam... i ti prokleti osjećaji, to je meni tako čudna stvar... daleka mi djeluje ta ljubav, podjeća me na zvijezde na nebu... a tako su daleko te zvijezde... i zamisli, kako je njihova svjetlost nekad davno krenula, preko cijelog svemira, da bi zasjala baš u tvom oku u onom nekom malenom trenutku kad digneš pogled prema njima... a tako davno je krenula, pa čak i prije postojanja ovog svijeta... i stigla je do tebe baš u pravom trenutku... i cijeli taj vječni put, samo zbog tog malog trenutka, zbog sjaja u oku?... zar vrijedi?... i iako ne možeš znati postoje li te zvijezde više uopće tamo negdje gore... naravno da vrijedi... i ponekad kao da ih možeš dotaknuti... ali svejedno su tako daleko...

Dici che il fiume
Trova la via al mare
E come il fiume
Giungerai a me
Oltre i confini
E le terre assetate
Dici che come fiume
Come fiume...
L'amore giunger
L'amore...

(You say that the river
Finds the way to the sea
And like the river
You shall come to me
Beyond the borders
And the thirsty lands
You say that as a river
Like a river...
Love shall come
Love...)