Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Čio
Negdje u neko vrijeme, u beskrajnom mraku i praznini zalutala su dva atoma. Nakon beskrajnog putovanja, željni dostići nepoznato odredište, ne znajući jedan za drugoga, našli su se na istoj putanji.
Na toj istoj putanji rodio se svemir.
Svojim malim vibrirajućim tijelima kao kistom nekog vještog slikara stvarali su svoj vlastiti akvarel plinova i svijetla. Njihov mali univerzum ljepote počeo se širiti, prekasno su shvatili da se nalaze na suprotnim stranama.
Na različitim krajevima svemira nalazila su se dva atoma, na prvi pogled nebitno mala i beznačajna. Shvativši da ih sve što su stvorili udaljuje jedno od drugog odlučiše stvarati dalje.
Nazad se ne može.
Jedan atom odluči stvoriti sve dobro, obavije svoj dio svemira prekrasnim bojama toplih sunaca. Drugi, ljutit što nikada više neće vidjeti svog jedinog prijatelja koji ga razumije i istinski zna tko je, stvori crnilo, potpuni mrak i hladnoću koji sve u svojoj blizini pretvara u ništavilo.
Beskrajno širenje se nastavilo i ubrzo sunca privukoše ledena željezna tijela k sebi i stvoriše od njih svoje prijatelje. Male užarene kuglice. Neka sunca se ugasiše, iznenadno i tiho da nitko ne primjeti. Neka, pak, napraviše spektakl, obasjaše pola svemira da bi pokazala da je danas dan kada umiru. Ali mali dobri atom se pobrinuo da nikada ne umru. Da i kada se rasprše i nestane sva njihova slava i sjaj ostave iza sebe dovoljno za novi život, za nova mlada sunca koja će grijati neke druge prijatelje.
Ali dobri atom nije znao da su neka sunca zalutala na drugu stranu svemira i zauvijek nestala u tami i hladnoći.
Širio se tako njihov svemir, i postao toliko velik da mu mali atomi nisu već dugo vidjeli kraja. Život se stvarao i gasio pred njima. Cijela predstava postojanja trajala je već milenijima, ali mali atomi nisu obraćali pažnju na nju.
Oboje su sanjali samo o njihovom ponovnom susretu. Zaboravljajući koje im je značenje, sami sebi postali su beznačajni. Zaspali su dugim snom, lebdeći kroz njihova prostranstva dobra i zla.
Negdje u neko vrijeme, u beskrajnom svemiru sunaca i crnih rupa zalutala su dva atoma. Nakon beskrajnog putovanja, željni dostići nemoguće odredište, ne znajući gdje su, otvoriše oči.
I shvatiše da vide.
Vide svu ljepotu koja ih okružuje. Prekrasna prostranstva tla, ocene vode, čistog zraka, sunce koje ih grije i održava sav taj život kojim vrvi ovo mjesto gdje se nalaze, noćno nebo koje bliješti od malih života, negdje tamo daleko gdje griju jedni druge. Shvatiše da ne lebde više, nego hodaju. Shvatiše da shvaćaju tko su i gdje se nalaze. Shvatiše da svo zlo koje su stvorili ne može uništiti svo dobro. Bar ne ubrzo. Osjećaju. Osjećaju miris života, miris zraka, miris topline.
Negdje u dva beznačajno mala ljudska tijela našla su se dva beznačajna atoma.
Na istom mjestu, u isto vrijeme.
Potrčaše jedan prema drugome. Osjećaju.
Vole.
Dio svemira stvara svemir.
