Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Prašnjavo djetinjstvo
Krupne naivne oči tog veselog djeteta promatrale su Svijet.
Taj isti Svijet si je zacrtao da se tog razigranog djeteta u njoj pod hitno treba riješiti. I tako je odlučio sve uspomene na djetinjstvo učiniti bolnima, rastaviti joj roditelje, dati neimaštinu i učiniti pod svaku cijenu da se ona nikada ne uklopi. Selio ju je kao vjetar s mjesta na mjesto da nikada ne bi shvatila značenje "dom", da nema prijatelja, da nema škole u koju pripada. Svijet ju je natjerao da odraste kako bi majku, koja je radila po čitave dane, tješila cijele noći kada bi plakala. Njen ofucani medvjedić bez očiju skupljao je prašinu na polici. U toj kući nije bilo djeteta da se s njim poigra.
I Svijet je bio zadovoljan.
Godine su prolazile.
Bez igre, bez smijeha.
Djetinjstvo prerano završeno da bi bila na usluzi drugima, sabrana i racionalna, uvijek tu da pomogne.
Da liječi bolesne i poremećene, nikada ni na tren misleći na sebe. Dajući svu sebe, polako je gubila snagu.
I Svijet je bio zadovoljan.
Iscrpljena i izgubljena vraćala se s posla.
Negdje, samo ne doma.
Nekome tko ju ne vidi.
Nečemu što nema smisla.
Bijes pa tuga pa histeričan smijeh.
Te večeri odlučila se suprotstaviti svemu što ju okružuje.
Prestala je slušati Svijet i počela slušati unutrašnji glasić u sebi koji se kroz smijeh i igru derao "Želim pronaći Sreću!"
Razveseljavala je ljude oko sebe, skakutala bi po pločnicima i pjevušila.
Nije skidala osmijeh sa lica. Ljudi su uz nju krenuli tražiti Sreću.
Svijet se razbjesnio.
Sakrio je Sreću na kraj svijeta da ju nitko nikada ne nađe.
Od tog dana, potpuno blesavo razigrana horda ljudi s velikim osmijehom na licu, razveseljavajući sve oko sebe, lutaju ulicama i traže Sreću.
Spremni otići i na kraj svijeta po nju.
Među njima je i jedna vesela djevojčica sa ofucanim medvjedićem bez očiju.
19.
Jednom davno sam sanjala.
Misterioznog čovjeka koji mi je laganim korakom ušetao u snove i pomutio mi pamet. Laganim korakom, u svojoj crnoj kožnoj jakni i Marlborom u ustima. Sjedio je sam jedno jutro i čitao novine. Nije skidao pogled s njih, kao da su sve tajne svijeta ispisane na tim stranicama.
Toliko sam željela da digne pogled s njih i pogleda mene.
Ali nije.
Toliko me zaintrigirao da sam se natjerala da ga vidim opet.
Ovaj put sam mu saznala ime. Ime koje će mi do kraja života značiti više od svih imena na ovome svijetu. Sigurna sam u to da je to ime dobio zbog svog pogleda kojeg sam napokon dobila. Nježnog i iskrenog. Vedrog. Jednim pogledom razvedrio bi čitav dan, čitav moj nerealni svijet.
Razgovarali bi čitavu jednu vječnost, šetajući nepoznatim ulicama nepoznatog grada kroz koji bi odjekivao smijeh dvoje izgubljenih stranaca.
Moj misteriozni čovjek sve je manje bio misterija. Postajao je dio mene, postao je moja radost.
I kao dio mene, nikada nije mogao biti daleko. Uvijek je bio tu. Dio mojeg "Ja".
Volio me. Iskreno i bezuvjetno. Nešto što java nije u mogućnosti proizvesti. Takvu ljubav budne oči nisu mogle vidjeti.
I ja sam voljela njega. Voljela sam ga u snovima i u javi, u ovom svemiru i u drugom, u ovom vremenu i prostoru i u čistoj mašti.
Nikada prije nisam mirnije zaspala i nikada se prije nisam sretnija budila. Njegov pogled me uvijek spremno čekao da mi osvijetli lice.
I nikada nije skidao taj pogled s mene.
Sve što sam ikada mogla poželjeti bilo je ovdje.
Toliko toga u jednom "SVE".
Zadnje čega se sjećam su riječi "Ne znam" i "Ne mogu" koje su ostavljale rupe u oblaku dima čim su bile izgovorene. Miris Marlbora i suza. Kroz dim vidjela sam njegov pogled usmjeren u pod.
Toliko sam željela da digne pogled s njega i pogleda mene.
Ali nije.
Očajnički sam ga molila da ostane, ali okrenuo mi je leđa i otišao.
Koliko god se trudila da ga vidim opet, nisam uspjela. Nikada ga više nisam vidjela.
I sve je nestalo u sekundi.
Njegov pogled.
Njegova ljubav.
On.
Probudila sam se.
Nikada nakon nisam mirno zaspala i nikada se nakon nisam sretna budila.
I dalje tražim njegov pogled u nepoznatim ulicama nepoznatih gradova.
U snovima.
I u javi.
Domobranska ulica
Zimsko popodne.
Magla, mokre ceste i smeće koje je snijeg vješto sakrivao tjednima.
Predvečerje, uranjeni zimski zalazak sunca, nema vjetra, hladno je.
Buka tramvaja, automobila, vlakova, umornih ljudi koji završavaju još jedan rutinski dan u kolotečini radnog života. Pognutih glava, izraženih podočnjaka i s odbojnim pogledima, čekaju svoju stanicu, gledaju u mobitele, satove, gledaju kroz odraz sebe na tramvajskom staklu kako bi vidjeli jesu li već stigli. Iako su natrpani, u tim plavim metalnim kutijicama nekako uvijek vlada onaj tihi jezivi šapat, gdje se doslovno može osjetiti količina umora i rastresenosti u čovjeku.
Šapat i uzdisanje. To je sve.
Ponekad bi uletili nekakvi teenageri pa bi prouzročili razornu jeku svojim maloumnim smijehom. Ozbiljne fine gospođe bi ih odmjerile svojim ozbiljnim zlobnim pogledom pa bi balavci ušutili i hihotali se na podnošljivoj glasnoći. Uvijek možete primijetiti tko ne pripada među mrzovoljnu radnu klasu.
Kao da na crno bijeloj fotografiji, na kojoj se nalazi stotina istih ljudi,vidite jednu osobu u boji.
Te večeri to je bila ona.
Među svim tim bezdušnim bićima, ona je nekako zračila. Sa svojim izgubljenim pogledom pratila je sve što se događa s druge strane stakla. Nos joj je bio crven od hladnoće, a obrazi rumeni od trčanja. Ili uzbuđenja. nisam sigurna. Bila je mlada, ali se doimala vrlo odraslo u svom crnom kaputu, crnim poluvisokim čizmama na petu, urednom raspuštenom kosom i diskretnom šminkom. Činilo se kao da je potpuno izgubljena, al se iz petnih žila trudila da se to ne vidi u njenom držanju. Rastresena, zamišljena, uzbuđena, sretna i prestravljena u isto vrijeme. Emocije su divljale u njoj, a izvana je uspjela ostati tako suzdržana.
Iskoračila je na mokar prljavi asfalt velikog grada. Zrak je tamo potpuno drugačiji. Pogledala je oko sebe i krenula prema gore.
Hodajući laganim korakom dvoumila se. Par puta je čak i stala i krenula natrag, ali uvijek se nekako našla na prvotnoj putanji prema gore. "Nisam pičkica" govorila je sama sebi, "Čeg' me ima bit strah"
Nikoga nije bilo na ulici osim nje i magle.
Ispred nje, kroz maglu, naziralo se drveće i visoke stepenice koje vode u nepoznato. Učinilo joj se kao da netko trči niz te stepenice prema njoj.
Zastala je.
Nije se mogla pomaknuti.
Ni koraka naprijed, ni koraka nazad.
Nije joj se učinilo, netko stvarno trči niz te stepenice.
Skreće prema njoj. Ubrzanim korakom joj prilazi.
Srce joj je kucalo sve brže svakim njegovim korakom bliže njoj.
Zvoni joj mobitel. Brzo ga vadi iz prevelike torbe sa tisuću nepotrebnih stvari u njoj. Mrzi samu sebe što ne stavlja mobitel u posebni džep. Ruke joj se tresu više nego inače.
"Halo?"
Pitomi grubi muški glas sa podsmijehom pita:
"Kaj se bojiš?"
Kroz maglu vidi njegov pogled.
Oštar, bez emocija, ne otkriva ništa.
Podočnjaci i umorno lice.
On je jedan od njih.
Stao je ispred nje, dovoljno blizu da protrne.
Nije ništa rekao, samo ju je gledao u oči neko vrijeme.
Kao da ju čita. Kao da sve zna. Kao da razumije.
Gledala ga je zbunjeno i uplašeno i nije znala što se događa. I onda odjednom, od nikuda, stvorilo se nešto što ju je istog trena umirilo, ulilo je povjerenje u tog čovjeka kojeg niti ne zna.
Njegov osmijeh.
Nestalo je magle i vidjela ga je u potpunosti onakvim kakav ustvari jest.
Imala je potrebu reći mu "Vidim te. Vidim sve.", ali u trenu kada je krenula izgovarati riječi shvatila je da on to već zna.
Riječi jednostavno nisu bile potrebne.
On je znao nju i ona je znala njega.
Nitko neće znati da li je taj trenutak bio kao treptaj oka ili je trajao cijelu vječnost, znam samo da ga je prekinuo poljubac.
Onaj poljubac kad cijeli protrnete i ne znate gdje se nalazite.
Pogledala je oko sebe i krenula prema dolje. Emocije su divljale u njoj, a izvana je uspjela ostati tako suzdržana. Rastresena, zamišljena, uzbuđena, sretna i prestravljena u isto vrijeme. Nos joj je bio crven od hladnoće, a obrazi rumeni od uzbuđenja. Sa svojim izgubljenim pogledom pratila je sve što se događa s druge strane stakla. Među svim tim bezdušnim bićima, ona je nekako zračila.
Iskoračila je na mokar asfalt malog grada. Zrak je tamo potpuno drugačiji.
