Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.

19.

Jednom davno sam sanjala.
Misterioznog čovjeka koji mi je laganim korakom ušetao u snove i pomutio mi pamet. Laganim korakom, u svojoj crnoj kožnoj jakni i Marlborom u ustima. Sjedio je sam jedno jutro i čitao novine. Nije skidao pogled s njih, kao da su sve tajne svijeta ispisane na tim stranicama.
Toliko sam željela da digne pogled s njih i pogleda mene.
Ali nije.
Toliko me zaintrigirao da sam se natjerala da ga vidim opet.
Ovaj put sam mu saznala ime. Ime koje će mi do kraja života značiti više od svih imena na ovome svijetu. Sigurna sam u to da je to ime dobio zbog svog pogleda kojeg sam napokon dobila. Nježnog i iskrenog. Vedrog. Jednim pogledom razvedrio bi čitav dan, čitav moj nerealni svijet.
Razgovarali bi čitavu jednu vječnost, šetajući nepoznatim ulicama nepoznatog grada kroz koji bi odjekivao smijeh dvoje izgubljenih stranaca.
Moj misteriozni čovjek sve je manje bio misterija. Postajao je dio mene, postao je moja radost.
I kao dio mene, nikada nije mogao biti daleko. Uvijek je bio tu. Dio mojeg "Ja".
Volio me. Iskreno i bezuvjetno. Nešto što java nije u mogućnosti proizvesti. Takvu ljubav budne oči nisu mogle vidjeti.
I ja sam voljela njega. Voljela sam ga u snovima i u javi, u ovom svemiru i u drugom, u ovom vremenu i prostoru i u čistoj mašti.
Nikada prije nisam mirnije zaspala i nikada se prije nisam sretnija budila. Njegov pogled me uvijek spremno čekao da mi osvijetli lice.
I nikada nije skidao taj pogled s mene.
Sve što sam ikada mogla poželjeti bilo je ovdje.
Toliko toga u jednom "SVE".


Zadnje čega se sjećam su riječi "Ne znam" i "Ne mogu" koje su ostavljale rupe u oblaku dima čim su bile izgovorene. Miris Marlbora i suza. Kroz dim vidjela sam njegov pogled usmjeren u pod.
Toliko sam željela da digne pogled s njega i pogleda mene.
Ali nije.
Očajnički sam ga molila da ostane, ali okrenuo mi je leđa i otišao.
Koliko god se trudila da ga vidim opet, nisam uspjela. Nikada ga više nisam vidjela.
I sve je nestalo u sekundi.
Njegov pogled.
Njegova ljubav.
On.
Probudila sam se.
Nikada nakon nisam mirno zaspala i nikada se nakon nisam sretna budila.
I dalje tražim njegov pogled u nepoznatim ulicama nepoznatih gradova.
U snovima.
I u javi.


13.11.2012. u 22:02 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2019 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (3)





The only thing more terrifying than blindness is being the only one who can see.