Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Hero
Duboko u tami ispod krošanja guste šume, ležala je ona.
Malena djevojčica, vječno osuđena na padanje.
I ponovno je pala.
Ponovno su ju srušili.
Ubrizgali joj dozu sumnje, dozu nesigurnosti i nepovjerenja dovoljnu da joj proždre i to malo srca što joj je ostalo čitavo.
Ležala je tako satima.
Danima.
Razmišljajući šta je to u svom kratkom životu točno napravila da zaslužuje ovakav teret na njenim slabašnim plećima. Da bude pokvarena i poremećena jer govori istinu, a ta se istina od nje uporno traži. Da bude vječno uho za slušanje, vječne oči za gledanje, vječno srce za razumijevanje i suosjećanje, vječno rame za plakanje. I da je ruše, svaki put kada se prikloni pomoći nekome, da ju izdaju i mrze i ruše.
I odustaju od nje.
Pa ju vrijeđaju.
Ljudi koji su se do jučer zaklinjali da ju vole.
Gurkaju ju.
Pogurkuju.
Bacaju s litice.
Daleko od svih, na grubom kamenju i ledenoj vodi, ležala je ona.
Malena djevojčica koja se uvijek ustaje.
Bez obzira na svakoga i sve.
Dobrovoljno uzima smrdljivi teret tuđih grijeha i nosi ih na svojim jakim plećima. Nikada ne priznajući da ju boli, nikada ne priznajući da ne može više.
Jer može.
I uvijek će moći.
I kada ju budu vukli u najcrnje rupe prljavih prošlosti.
I gurali je s ruba najviših planina.
I gušili je svojim lažnim ljubavima i lažnim suzama.
Ona će se nasmiješiti.
I ustati.
