Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Nikad ne reci nikad
Putanjo moja, gdje si me to odvela?
Iz svijetlosti i topline u mrak i hladnoću. Ususret neizbježnoj koliziji koja me razmrvila na beznačajne komadiće leda. Morala si me provesti kroz polje hladnog kamenja, voliš bliske susrete na nebu koji ostavljaju prašinu i suze posvuda oko sebe. Morala sam proći tamo, tako si ti odredila, moja draga sudbino.
Jesi li znala šta me čeka otpočetka? Jesi znala da on neće usporiti, da će uživati u svakom trenutku našeg sudara? Da će goriti dok me rastavlja na nepovratne dijelove. I dok ono što je ostalo od mene postane izgubljeni beznačaj, jesi li znala da ću zbog njega izgubiti i tebe? Da ću lebdjeti, smrvljena i izgubljena, potpuno sama, bez putanje, bez smisla dok će on tvrdoglavo nastaviti kroz moje krhotine bez zastajanja, bez okreta.
Imam samo vječnost pitati se ta pitanja.
Krhotine moga tijela i ja.
Nema smisla kriviti ikoga, svatko ima svoju putanju, pretpostavljam.
Svi moji bliski susreti su me samo oštetili, izbacili s puta. Možda je ovo konačno prilika da se odmorim, lebdeći, bez očekivanja udara, bez šoka i ozlijeda.
I dok gledam kako se udaljava okrenutih leđa bez ideje što je učinio, shvaćam da sam ja ta koja se udaljava.
Moja putanja me i dalje vodi.
On je taj koji lebdi na mjestu, izgubljen.
Okružen našom prašinom, potpuno nesvjestan da me izgubio iz vida.
