Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Žena bez imena
Mislio sam da neću više voljeti.
Zapravo, kad malo razmislim, zakleo sam se da neću. Nikakve koristi od toga. Daš cijelog sebe da bi te kuja sjebala. Hladnokrvno ti isčupala srce, bacila na pod i smijala se govoreći ti kako se pojebala s drugim.
Što si bolji prema ljudima to su oni gori. Nema iznimki.
Odlučio sam provest život na najbolji mogući način, ne trateći ni sekunde na emocionalna sranja i vezanje za druge nebitne ljude koji će me sigurno sjebat.
Koji je smisao vezat se za jednu kad znam da će naić druga, bolja. Bolja guzica, bolja faca, bolja u krevetu, bolja. I da nađem savršenu ženu, nakon nekog vremena bi mi dosadila pa bi našo goru.
I tako u krug. Iz kreveta u krevet. Ko na pokretnoj traci. Dobra, bolja, jebena.
Nisam puno vremena proveo u razgovoru s njima tako da ne mogu diskutirat o njihovim karakterima i osobnostima, ali do dana današnjeg znam detaljno opisat svaku guzicu i sisu koju sam držao u rukama i kako je koja stenjala kada bi ulazio u njih. Kad se zasitim svaka bi dobila poruku sadržaja "Nemam vremena" i svaka ju, naravno, ne bi shvatila kako ju treba shvatit. Zvale su, slale poruke, ali nakon nekog vremena bi odustale. Poslale me u materinu i krenule dalje. Da bi riječ reko, nisam se žalio.
Ali tog jutra probudio sam se u svom krevetu zbunjen.
Zbunjen jer je netko bio pored mene, a nisam navikao spavati sa ženama. Uvijek bi se prasnuli kod njih, nakon čega bi uredno pokupio svoje prnje i odvezo svoju guzicu u svoj krevet kako bi mogao spavati u miru, sam. Ali jutros je netko bio tu. Grijao cijelu moju lijevu stranu svojim tijelom.
Spavala je mirno. Izgledala je tako milo i pitomo.
Upoznao sam ju noć prije u klubu di visim sa svojim majmunima. Bio sam lagano natankan kad sam ju primjetio kako sjedi u kutu sama s pivom. Zamišljeno je gledala u pijane ljude oko sebe. Daleko od toga da je mala gadna pa se skriva od svih, bila je stvarno lijepa. Čudno zašto bi netko poput nje sjedio sam u klubu subotom navečer.
Sjeo sam pokraj nje. Očekivao sam ushićenje ili bar osmijeh što više ne mora zujat uokolo sama kad se netko želi družit s njom, ali ona me nije ni pogledala. Promatrao sam ju neko vrijeme izbliza. Kunem se da sam u jednom trenu povjerovao da izvanzemaljci postoje i da upravo sjedim pored jednog. Zračila je nekom čudnom vibrom, drugačijom od ikakve koju sam do sada osjetio. Zbunjujuće me privlačila, imao sam naglu potrebu znati sve o njoj. Svaki detalj njenog mladog života.
- Ej!, rekao sam dernjajući joj se na uho zbog preglasne muzike koja nas je okruživala. Nije se okrenula, nije ništa rekla, samo je zatvorila oči i nasmijala se.
Zbunila me, kao da me zapravo i ne treba, a ja sam imao sve potrebe svijete biti kraj nje.
- Zašto si sama?
- Nisam sama, ti si tu.
- Kak se zoveš?
Nevjerojatno graciozno se okrenula i sa smiješkom mi odgovorila da nije bitno. Htio sam ju tu i tada. Potrgat joj odjeću i uzet ju na tom stolu nasred tog kluba, bez obzira na preglasnu muziku i pijane ljude oko nas. Primio sam ju za ruku i odveo van. Nije pružala ni sekunde otpora, kao da je sve to isplanirala i sada samo prati moj tempo.
U autu nije pričala, i dalje je zamišljeno gledala kroz staklo.
Dovezao sam ju do mog stana, otključao vrata i pustio ju da uđe.
Te večeri bila je bez pogovora samo moja.
Krenuo sam se ustat da ju ne probudim, međutim na prvi moj pokret otvorila je oči. Pogledala me i nasmješila se. Cijelo tijelo mi je protrnulo. Ništa mi nije bilo jasno. Ustala se i obukla. Nagnula se nad krevet i nježno me poljubila u obraz. I dok sam ja još uvijek zbunjeno ležao u krevetu, laganim korakom išetala je iz mog stana. Bez riječi, bez imena, bez odgovora na mojih milijun pitanja.
Tjedan dana nisam mogao misliti na ništa osim na nju. JA! Ja koji sam zagovornik ispraznog života sexa bez emocija. Okrenula mi je svijet naglavačke.
Mjesec dana je prošlo, a ona mi se još uvijek muvala po mislima. Sve dok mi jedne večeri nije netko pozvonio na vrata. Otvorio sam i ugledao nju, pokislu, s onim istim zamišljenim pogledom i umirujućim smiješkom na licu. Nije imala kišobran, nisam znao ni otkuda dolazi ni zašto, ali bio sam sretan što je tu.
Pustio sam ju unutra.
Dani su nekako proletjeli i pretvorili se u godine, a ja sam se i dalje budio ugrijan njenim tijelom, uvijek dočekan osmijehom. Čini se da je moja konstantna unutarnja borba da ju ne zavolim prevladala jer je jednog dana išetala iz stana i više se nije vratila.
Mislio sam da neću više voljeti. Ali jedno jutro sam se probudio u hladnom krevetu osvrćući se da nađem njen osmijeh kojeg nije bilo i shvatio sam da volim. Tri godine nakon sam upoznao prekrasnu ženu koju sam i oženio. Nakon svih mojih sranja, volim.
Shvatio sam da je to i željela, to je planirala. Otvorila mi je oči.
Ta graciozna žena bez imena.
