Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Prašnjavo djetinjstvo
Krupne naivne oči tog veselog djeteta promatrale su Svijet.
Taj isti Svijet si je zacrtao da se tog razigranog djeteta u njoj pod hitno treba riješiti. I tako je odlučio sve uspomene na djetinjstvo učiniti bolnima, rastaviti joj roditelje, dati neimaštinu i učiniti pod svaku cijenu da se ona nikada ne uklopi. Selio ju je kao vjetar s mjesta na mjesto da nikada ne bi shvatila značenje "dom", da nema prijatelja, da nema škole u koju pripada. Svijet ju je natjerao da odraste kako bi majku, koja je radila po čitave dane, tješila cijele noći kada bi plakala. Njen ofucani medvjedić bez očiju skupljao je prašinu na polici. U toj kući nije bilo djeteta da se s njim poigra.
I Svijet je bio zadovoljan.
Godine su prolazile.
Bez igre, bez smijeha.
Djetinjstvo prerano završeno da bi bila na usluzi drugima, sabrana i racionalna, uvijek tu da pomogne.
Da liječi bolesne i poremećene, nikada ni na tren misleći na sebe. Dajući svu sebe, polako je gubila snagu.
I Svijet je bio zadovoljan.
Iscrpljena i izgubljena vraćala se s posla.
Negdje, samo ne doma.
Nekome tko ju ne vidi.
Nečemu što nema smisla.
Bijes pa tuga pa histeričan smijeh.
Te večeri odlučila se suprotstaviti svemu što ju okružuje.
Prestala je slušati Svijet i počela slušati unutrašnji glasić u sebi koji se kroz smijeh i igru derao "Želim pronaći Sreću!"
Razveseljavala je ljude oko sebe, skakutala bi po pločnicima i pjevušila.
Nije skidala osmijeh sa lica. Ljudi su uz nju krenuli tražiti Sreću.
Svijet se razbjesnio.
Sakrio je Sreću na kraj svijeta da ju nitko nikada ne nađe.
Od tog dana, potpuno blesavo razigrana horda ljudi s velikim osmijehom na licu, razveseljavajući sve oko sebe, lutaju ulicama i traže Sreću.
Spremni otići i na kraj svijeta po nju.
Među njima je i jedna vesela djevojčica sa ofucanim medvjedićem bez očiju.
