Živi. Ljubi. Sanjaj. Umri.
Domobranska ulica
Zimsko popodne.
Magla, mokre ceste i smeće koje je snijeg vješto sakrivao tjednima.
Predvečerje, uranjeni zimski zalazak sunca, nema vjetra, hladno je.
Buka tramvaja, automobila, vlakova, umornih ljudi koji završavaju još jedan rutinski dan u kolotečini radnog života. Pognutih glava, izraženih podočnjaka i s odbojnim pogledima, čekaju svoju stanicu, gledaju u mobitele, satove, gledaju kroz odraz sebe na tramvajskom staklu kako bi vidjeli jesu li već stigli. Iako su natrpani, u tim plavim metalnim kutijicama nekako uvijek vlada onaj tihi jezivi šapat, gdje se doslovno može osjetiti količina umora i rastresenosti u čovjeku.
Šapat i uzdisanje. To je sve.
Ponekad bi uletili nekakvi teenageri pa bi prouzročili razornu jeku svojim maloumnim smijehom. Ozbiljne fine gospođe bi ih odmjerile svojim ozbiljnim zlobnim pogledom pa bi balavci ušutili i hihotali se na podnošljivoj glasnoći. Uvijek možete primijetiti tko ne pripada među mrzovoljnu radnu klasu.
Kao da na crno bijeloj fotografiji, na kojoj se nalazi stotina istih ljudi,vidite jednu osobu u boji.
Te večeri to je bila ona.
Među svim tim bezdušnim bićima, ona je nekako zračila. Sa svojim izgubljenim pogledom pratila je sve što se događa s druge strane stakla. Nos joj je bio crven od hladnoće, a obrazi rumeni od trčanja. Ili uzbuđenja. nisam sigurna. Bila je mlada, ali se doimala vrlo odraslo u svom crnom kaputu, crnim poluvisokim čizmama na petu, urednom raspuštenom kosom i diskretnom šminkom. Činilo se kao da je potpuno izgubljena, al se iz petnih žila trudila da se to ne vidi u njenom držanju. Rastresena, zamišljena, uzbuđena, sretna i prestravljena u isto vrijeme. Emocije su divljale u njoj, a izvana je uspjela ostati tako suzdržana.
Iskoračila je na mokar prljavi asfalt velikog grada. Zrak je tamo potpuno drugačiji. Pogledala je oko sebe i krenula prema gore.
Hodajući laganim korakom dvoumila se. Par puta je čak i stala i krenula natrag, ali uvijek se nekako našla na prvotnoj putanji prema gore. "Nisam pičkica" govorila je sama sebi, "Čeg' me ima bit strah"
Nikoga nije bilo na ulici osim nje i magle.
Ispred nje, kroz maglu, naziralo se drveće i visoke stepenice koje vode u nepoznato. Učinilo joj se kao da netko trči niz te stepenice prema njoj.
Zastala je.
Nije se mogla pomaknuti.
Ni koraka naprijed, ni koraka nazad.
Nije joj se učinilo, netko stvarno trči niz te stepenice.
Skreće prema njoj. Ubrzanim korakom joj prilazi.
Srce joj je kucalo sve brže svakim njegovim korakom bliže njoj.
Zvoni joj mobitel. Brzo ga vadi iz prevelike torbe sa tisuću nepotrebnih stvari u njoj. Mrzi samu sebe što ne stavlja mobitel u posebni džep. Ruke joj se tresu više nego inače.
"Halo?"
Pitomi grubi muški glas sa podsmijehom pita:
"Kaj se bojiš?"
Kroz maglu vidi njegov pogled.
Oštar, bez emocija, ne otkriva ništa.
Podočnjaci i umorno lice.
On je jedan od njih.
Stao je ispred nje, dovoljno blizu da protrne.
Nije ništa rekao, samo ju je gledao u oči neko vrijeme.
Kao da ju čita. Kao da sve zna. Kao da razumije.
Gledala ga je zbunjeno i uplašeno i nije znala što se događa. I onda odjednom, od nikuda, stvorilo se nešto što ju je istog trena umirilo, ulilo je povjerenje u tog čovjeka kojeg niti ne zna.
Njegov osmijeh.
Nestalo je magle i vidjela ga je u potpunosti onakvim kakav ustvari jest.
Imala je potrebu reći mu "Vidim te. Vidim sve.", ali u trenu kada je krenula izgovarati riječi shvatila je da on to već zna.
Riječi jednostavno nisu bile potrebne.
On je znao nju i ona je znala njega.
Nitko neće znati da li je taj trenutak bio kao treptaj oka ili je trajao cijelu vječnost, znam samo da ga je prekinuo poljubac.
Onaj poljubac kad cijeli protrnete i ne znate gdje se nalazite.
Pogledala je oko sebe i krenula prema dolje. Emocije su divljale u njoj, a izvana je uspjela ostati tako suzdržana. Rastresena, zamišljena, uzbuđena, sretna i prestravljena u isto vrijeme. Nos joj je bio crven od hladnoće, a obrazi rumeni od uzbuđenja. Sa svojim izgubljenim pogledom pratila je sve što se događa s druge strane stakla. Među svim tim bezdušnim bićima, ona je nekako zračila.
Iskoračila je na mokar asfalt malog grada. Zrak je tamo potpuno drugačiji.
