![]() |

















Rođen: 22. listopada 1964. u Šibeniku
Poginuo: 7. lipnja 1993. pokraj Ingolstadta
U teškoj prometnoj nesreći pokraj bavarskog grada Ingolstadta 7. lipnja 1993. godine poginuo je hrvatski košarkaški reprezentativac, jedan od najboljih svjetskih košarkaša Dražen Petrović.
Bila je to šokantna vijest za tisuće ljudi, sportaša i sportskih zaljubljenika diljem svijeta, jednako u Europi i Sjedinjenim Državama, gdje ga i danas mnogi smatraju najvećim europskim košarkašem u povijesti. Ingolstadska policija objavila je priopćenje u kojem objašnjava tragične okolnosti pod kojima se dogodila nesreća. Toga popodneva po kišnoj i skliskoj autocesti kamion-tegljač njemačkih registarskih oznaka pokušavao je izbjeći nalet na osobni automobil u svojem traku. Vozač tegljača izgubio je kontrolu nad vozilom koje je probilo zaštitnu ogradu na sredini autoceste i prepriječilo se preko sva tri traka suprotnog smjera. U tom je trenutku iz pravca Frankfurta velikom brzinom dojurio Golf i udario u tegljač. Na mjestu nesreće poginuo je Dražen Petrović, a vozačica Golfa, njemačka manekenka, te druga suputnica, turska košarkašica teško su ozlijeđene.

Sjećanje na Dražena Petrovića
U Hrvatskoj se cijelog dana suze izmjenjuju s nevjericom. Samo dan prije Dražen je u Poljskoj postigao 30 koševa na susretu Europskog prvenstva. Je li moguće da nema više tog maga košarke, sjajnog čovjeka, sportaša, velikog ambasadora male i tek nedavno priznate države Hrvatske, čije je ime proslavio na svjetskim prvenstvima i olimpijadama.
Svoj prerano završen život Dražen Petrović počeo je u Šibeniku 22. listopada 1964. Još kao dječak zavolio je košarku. Sa šesnaest godina postao je igrač Šibenke, s nepunih osamnaest nastupa za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Godine 1984. prvi put sudjeluje na Olimpijskim igrama, gdje se okitio prvom od tri olimpijske medalje. U dresu Cibone, zajedno s bratom Aleksandrom, osvaja sve kupove i prvenstva. Madridski Real doveo ga je u svoje redove, zatim je kao jedan od prvih europskih profesionalaca u NBA ligi. Nakon četiri NBA sezone spremao se vratiti. U srcu su mu bili Šibenik, Zagreb, Hrvatska. Njegovo je posljednje počivalište u tišini Mirogoja, a središte Zagreba, trg i sportska dvorana Dražena Petrovića zauvijek će podsjećati na tog sportaša.
Među šibenskim sportašima jedno ime zaslužuje izuzetno mjesto - Dražen Petrović , hrvatski košarkaški Mozart.
Rodio se u Šibeniku 1964. godine i najbolji je europski košarkaš svih vremena. Draženov put u legende počeo je prije točno 25 godina u rodnom Šibeniku, kada mu je bilo samo 13 godina. Šibenka je tada još bila u II. ligi Zapad. Dvije godine poslije "Petro" osvaja svoju prvu medalju, za 3. mjesto na kadetskom prvenstvu Hrvatske, a Šibenka ulazi u Prvu ligu. Dražen je već tada postao prvotimac - za Šibenkinog trenera Zorana Slavnića nije bilo dvojbe je li 15-godišnji Dražen spreman za prvoligaške obračune. Na rezultate nije trebalo dugo čekati. Šibenka dvije godine zaredom igra u finalu Kupa Koraća protiv Limogesa, a 1983. finale doigravanja prvenstva protiv Bosne. U "majstorici", koja je i danas u svježem sjećanju, koševe odluke s linije slobodnih bacanja postiže upravo Dražen. Šibenka je prvak, medalje su podijeljene, a košarkaški virtuoz pred tisućama Šibenčana na Poljani drži govor. Njegov brat Alekasandar kasnije će reći da je imao neku moć da oko sobe okupi starije, već s 18 godina bio je lider. No, samo dan poslije, vrhuška tadašnjeg Košarkaškog saveza Jugoslavije poništava utakmicui određuje da se igra nova "majstorica" u Novomu Sadu. Dražen, suigrači i vodstvo kluba odbijaju ići u Novi Sad, a naslov im je oduzet, bolje reći ukraden. Medalja im nikada nije vraćena.

Dražen se potom uputio na odsluženje vojnoga roka. U proljeće 1984. znalo se da će otići iz Šibenke, a svi su ga htjeli u svojim redovima. Posljednjeg dana prijelaznog roka potpisao je za Cibonu. U Zagreb nije donio samo naslove (osam), već i spektakl. Postao je Mozart. Dvaput na krovu Europe. Bile su to fenomenalne četiri godine, takvo košarkaško ludilo više se nikad nije, a možda niti neće ponoviti u Zagrebu.
Došlo je vrijeme za novi korak u karijeri. "Kraljevski klub" iz Madrida trebao je novog kralja, Dražena. S Realom osvaja domaći i Kup pobjednika kupova. U finalu, Snaideru iz Caserte zabija nevjerojatna 62 koša.
Novi cilj nalazio se "preko bare" - NBA. Tada je to bilo nedodirljivo društvo - pola ljudi, pola božanstva. Prvi put u karijeri Dražen je dobio sporednu ulogu. Trener Portlanda, kažu, iskoristio ga je da bi od bekovskog dvojca Porter-Drexler izvukao maksimum. Porter je igrao i bolestan, samo da Dražen ne bi startao u postavi. Portland je izborio finale, gdje su ih zaustavili "Bad Boysi" iz Detroita, s trenerom Chuckom Dalyjem, čovjekom koji je vodio Dream Team , a i Dražena u posljednoj igračkoj sezoni u Netsima.
Mnogi bi s milijunskim ugovorom u džepu pristali sjediti na klupi. Dražen to, međutim, nije mogao podnijeti. Novac mu jednostavno nije bio važan. Želio je otići, igrati. Napokon, u siječnju 1991. godine, njegov menadžer priopćio mu je radosnu vijest - otvorena je nova stranica karijere, dogovoren je transfer u New Jersey Netse. "Petro" je ponovno "rešetao" protvnike, postao je prvim igračem momčadi, odveo ih je u doigravanje nakon godina i godina "posta". Nakon takvih igara opravdano je izabran u treću petorku lige. Nakon dolaska u New Jersey, utakmice se više nisu igrale samo na košarkaškim terenima. Hrvatska je postaje neovisna, ali i žrtvom srbijanske agresije. Pred zgradom UN-a, zajedno sa svojim prijateljem Stojkom Vrankovićem i hrvatskim iseljenicima, vodi bitku protiv agresora. Rađa se nova reprezentacija, nova košarkaška velesila - Hrvatska. Na njezinu čelu je upravo Dražen

U vrijeme dok je međunarodno priznanje hrvatske države bilo daleko, u njegovim mislima bile su Olimpijske igre u Barceloni i veliko finale protiv Drema Teama . To se, naposljetku, i dogodilo - Hrvatska je bila u Barceloni, u finalu, protiv Jordana, Magica Johnsona, Birda, Barkleya, da bi polovicom prvoga dijela košem Franje Arapovića stigla i do vodstva.
Nikad prežaljeni majstor košarkaške igre za hrvatsku reprezentaciju odigrao je 38 utakmica, posljednju na kvalifikacijama za EP 1993. u Wroclawu protiv Slovenije. Zanimljivo, i prva mu je bila upravo protiv Slovenije. Igrao je kvalifikacije, iako nije bio potpuno zdrav i bez obzira što bi i bez njegove pomoći Hrvatska osigurala nastup na EP-u. Nije mogao biti negdje drugdje - morao je biti sa svojim prijateljima iz reprezentacije. Također, tog ljeta trebalo je donijeti odluku o nastavku karijere. Pričalo se da će prema New Yorku. Pat Riley trebao je pobjednika, čovjeka s kojim će otići do kraja. Trebao mu je netko, tko bi dvije sekunde prije kraja šeste utakmice finala mogao pogoditi "tricu" vrijednu naslova. John Starks to definitivno nije bio. Na žalost, to nismo dočekali. Probudila nas je vijest o Draženovoj smrti u prometnoj nesreći. Sudbina nam je uzela našeg kapetana...

Aleksandar Petrović
Od 27. rujna 2002., košarkaški Mozart nalazi se u društvu legendarnog Krešimira Ćosića, koji je od 1996. član "Kuće slavnih", te još jednog Hrvata, Georgea Mikana, prve istinske zvijezde NBA lige, koji je svojim igrama u Minneapolis Lakersima zaslužio naslov najboljeg košarkaša prve polovice prošloga stoljeća. (HINA) Gradsko vijeće Grada Šibenika prihvatilo je 25. rujna 2002. godine sve prijedloge Odbora za priznanja za ovogodišnje dobitnike najvećih priznanja Grada Šibenika, koja su uručena na svečanoj sjednici uoči blagdana sv. Mihovila - Dana Grada Šibenika. Nagrada za životno djelo dodijeljena je posthumno Draženu Petroviću.
Mama se Biserka gotovo naljutila kad sam joj u doba kada je Dražen imao tek 13 godina kazao kako će "sigurno biti bolji igrač od Ace". Gospoda Petrović je s puno više mira u tom smislu saslušala Nikolu Kesslera, zagrebačkog trenera, pod čijim je vodstvom Šibenka 1979. izborila plasman u Prvu jugoslavensku ligu.
Mali je čudo. Ne samo zbog baratanja loptom i izuzetne motoričnosti, već i nevjerojatne želje za upornim košarkaškim treningom.Mora se dogoditi zaista nešto nepredviđeno pa da Dražen ne postane veliki košarkaš-objašnjavao je mami Biserki Nikola Kessler.
Ne vjerujem da te istine nisu bili svjesni ni drugi šibenski košarkaški radnici, ali u ovdašnjem je mentalitetu ugrađena navika da najteže priznaju kvalitetu domaćim igračima ili, pak, da im izmišljaju nerealnu domaću konkurenciju. Kada je Pero Nadoveza zablistao na Šubićevcu, fetivi Šibenčani su govoril kako ništa slabiji nije Orošnjak. Perici Bukiću i Daniri Nakić su, također, u kuloarskim ćakulama, rame uz rame stavljali prosječne igrače. U Draženovo kadetsko doba govorilo se kako mu je ravan Sveto Dražić, kojega pamte samo oni koji su sudjelovali u nevjerojatno snažnom i uspješnom "šibenskom košarkaškom pokretu", što je Baldekin za samo 5 godina iz provincijske učmalosti doveo do europskih vrhova.
Dražić, Markov, Božikov, Poljičak, Berak, Marić... To su imena igrača s kojima je Dražen na prvenstvu Hrvatske za kadete u Splitu osvojio prvu, i to brončanu medalju u Šibenskom dresu.Za Šibenčane je previsok bio Splitski kvintet Burić, Josipović Brkljača, Sobin i Čeko. Damir Šolman se, kao član posebnog žirija, strašno naljutio kad je Dražen, zahvaljujući upornosti Vlatka Mamića instruktora KSH, proglašen najboljim igračem turnira umjesto njegova favorita Ozmeca.
Sa Šibenkine klupe, gdje sam kao amaterski trener pomagao Nikoli Jelaviću, lako sam shvatio svu apsurdnost taktičkih okova kad je riječ o izvanserijskom igraču. Jer, kad bismo Draženu logično dovikivali "Stani, pričekaj druge!", on je tvrdoglavo, te najčešće uspješno ulazio medu trojicu i poentirao.
Treninzi u klubu Draženu nikad nisu bili dovoljni. Ni kao prvotimac nije propuštao partije "basketa" u svojoj, Preradovićevoj ulici, gdje mu je najčešći partner bio Neven Spahija, suigrač i prijatelj iz kadetskih dana, a danas trener juniora Zrinjevca. Kad bi osjetio da ga šut ne služi, budio se s prvim oglašavanjem pjevaca, te u praznoj dvorani dok su čistačice obavljale svoj posao, znao šutirati i do 200 lopti. Individualne treninge posebno je intenzivirao po dolasku Zorana Slavnića na Baldekin u dvostrukoj ulozi igrača i trenera. Upijao je svaki Mokin pokret, ali ga nije nimalo respektirao kad je Slavnić izazivao ostale prvotimce na bitku "jedan na jedan", njegov omiljen način da provjeri individualne pomake kod svojih igrača. Iz ondašnje juniorske momčadi Šibenke Slavnić je prvom sastavu priključio Dražena Petrovića, Igora Beraka i Dražena Brajkovića, koji su u prvih nekoliko prvoligaških utakmica u sezoni 1979/80 mijenjali u nezahvalnoj ulozi dvanaestog igrača, a onda je Moka odlučio ušutkati sve "dušobrižnike", koji su ga uvjeravali kako je "Dražen još premlad za rad i putovanja s prvom momdadi", te je na novinarsko pitanje tko odlazi na put odgovorio "Standardna postava".
Nema više mijenjanja dvanaestoga igrača. Dvanaesti je igrač Dražen. Ne želim više slušati ni mudrovanja u stilu "Dražen je još premlad, štetit će mu što si ga odvojio od juniora". Za pravo ne želim da Dražen bezrazložno prođe moju torturu iz juniorskih dana. Mene su četiri godine odvajali od prve momčadi tezama da sam "premlad" ili "preslab", a priliku su dobivali oni koji su mi poslije nosili torbu na putovanjima. Nema to mlad ili star. Nego, jesi ili nisi A Dražen već jest. On će, nema sumnje, biti veliki igrač. Njemu je i sa 15 godina mjesto u prvoj momčadi -objasnio je Slavnić.

1964 - 22. listopada u Šibeniku je rođen. Košarkaški prvak je Beograd pređvoden Radivojem Koraćem i trenerom Borislavom Stankovićem. Lokomotiva iz Zagreba je šesta u prvenstvu.
1973- 27. prosinca osnovan je košarkaški klub Šibenka, Dražen ima 9 godina. Prvi je Radnički iz Beograda za kojeg igra Srećko Jarić. Lokomotiva je osma.
1974 - 27. travnja Šibenka je odigrala prvu ulakmicu u Hrvatskoj ligi na Baldekinu i izgubila od sinjskog Alkara sa 73:75. Osvojila je 6. mjesto, a 15-godišnji Aleksandar Petrović, brat 10-godisnjeg Dražena-jedan je od najboljih strijelaca. Prvak je Zadar predvođen Pinom Giergiom i Krešimirom Ćosićem. Lokomotiva je deseta.
1975- Šibenka je osvojila 5. mjesto u Hrvatskoj ligi. Zadar je prvak, Lokomotiva je osma.
1976 - 9. listopada Šibenik je usao u II ligu - Zapad (trener Ivica Slipčević). Dražen je proslavio 12. rođendan, a Aleksandar preselio u Zagreb. Prvak je Partizan predvođen Draganom Kičanovićem i Draženom Dalipagićem, a Lokomotiva je sedma. Iste godine mijenja ime u Cibona.
1977- Dražen počinje igrati košarku, Šibenka je osvojila 9. mjesto u II ligi - Zapad. Prvak je splitska Jugoplastika, nakon što je u "majstorici" u Beogradu svladala sarajevsku Bosnu sa 98:96. Cibona je četvrta.
1978 - Šibenka je osvojila 5. mjesto u 11 ligi - Zapad, Bosna je prvi puta prvak, a Cibona je peta.
1979-Dražen je igrao na kadetskom prvenstvu Hrvatske u Splitu i osvojio 3. mjesto, 24. ožujka Šibenka je nakon pobjede nad celjskom Libelom sa 97:67 postala prvak II lige - Zapad i novi član I lige (trener Nikola Kessler), Dražen je ušao u prvi sastav Šibenke. Bosna je prvak Europe u Grenobleu predvođena Mirzom Delibašićem i trenerom Bogdanom Tanjevicem, Cibona je treća u prvenstvu. Prvak je Partizan predvoden Draganom Kičanovićem i trenerom Dušanom Ivkovićem.
1980 - Dražen igra na prvenstvu Balkana za juniore u Istanbulu (Turska), gdje osvaja brončanu medalju (trener Luka Stančić). Šibenka osvaja 8. mjesto (trener Vojislav Vezović), a Bosna je drugi puta prvak.

1981- Dražen igra na prvenstvu Balkana za kadete u Solunu (Grčka) i osvaja zlatnu medalju, Šibenki donosi finale i srebrnu medalju na juniorskom prvenstvu u Vogošći (poraz od sarajevske Bosne), a na 6. prvenstvu Europe za kadete u Katerini i Solunu osvaja 5. mjesto (trener Rusmir Halilović). Sibenka pojačana Zoranom Slavnićem je četvrta, Dražen dobiva sve veću minutažu. Prvak je Partizan ispred Cibone i Zadra.
1982 - Dražen igra u finalu Kupa Radivoja Koraća u Padovi (Italija), gdje je Šibenka (trener Faruk Kulenović) izgubila od Limogesa. Na prvenstvu Balkana za juniore u Patrasu (Grčka) osvaja zlatnu medalju, na 10. prvenstvu Europe za juniore u Dimitrovgradu i Haskovu (Bugarska) osvaja srebro. Na oba natjecanja trener mu je bio Rusmir Halilović. Šibenka osvaja 5. mjesto u prvenstvu, Dražen je već standardni član prve petorke sa Srećkom Jarićem, koji je zamijenio Zorana Slavnića, a 21. lipnja u Forliju debitira u A reprezentaciji u prijateljskom susretu s Italijom. Cibona je prvi puta prvak, nakon pobjede u finalu play-offa nad Partizanom (112:108 i 89:75), predvođena Krešimirom Ćosićem, Androm Knegom, Mihovilom Nakićem, Damirom Pavličevićem, Aleksandrom Petrovićem i trenerom Mirkom Novoselom.

1983- 9. travnja Dražen je nesuđeni prvak, pogodivši oba slobodna bacanja za 83:82 pobjedu Šibenke u "majstorici" s Bosnom. Pehar i medalje su podijeljene, da bi dan kasnije u nedjelju utakmica bila poništena, Šibenki oduzet naslov, sudac Ilija Matijević iz Zagreba kažnjen, te donesena odluka da se igra nova "majstorica" u Novom Sadu. Šibencani nisu otišli, izgubili su 2-0 bez borbe i Bosni je pripao 3. naslov prvaka. Dražen medalju nikad nije vratio, ali je zapamtio Vasila Tupurkovskog, tadašnjeg predsjednika KSJ, koji će ostati upamćen kao "dvostruki djelitelj medalja". Prije te "lude noći" na Baldekinu i crne nedjelje u Beogradu, Dražen je sa svojom Šibenkom u Berlinu igrao dva puta u finalu Kupa Radivoja Koraća i opet izgubio s Limogesom. Smogao je snage da nastupi na Univerzijadi u Edmontonu (Kanada) i osvoji srebrnu medalju (trener Dušan Ivković), da pokuša igrati i na 23. prvenstvu Europe u Nantesu i Limogesu, ali u Francuskoj je doživio još jedno treće razočaranje osvojivši samo 7. mjesto (trener Pino Giergia). I odlučio je novu sezonu 1983/84. provesti u vojsci, te u miru odlučiti o nastavku karijere. Znao je da neće ostati u Šibeniku.

1984 - 31. svibnja Dražen je odigrao posljednju utakmicu za Šibenku u Omišu. Unatoč ponudama iz Partizana, Bosne, Crvene zvezde odlučio je krenuti stopama starijeg brata. Potpisao je za Cibonu.Trener Cibone Mirko Novosel odveo ga je, nakon odsluženja vojnog roka, na Plitvice (pripreme reprezentacije za Olimpijske igre u Los Angelesu). Prije Olimpijskih igara Dražen je igrao na prvenstvu Balkana u Ateni (Grčka), gdje je osvojio srebrnu medalju (trener Dušan Ivković). Bilo je to dobro za vraćanje forme nakon duge stanke. U Los Angelesu Dražen je osvojio brončanu medalju. Te godine Cibona je osvojila drugi naslov prvaka, svladavši u "majstorici" finala play-offa u Zagrebu momčad Ranka Žeravice Crvenu zvezdu košem Mihovila Nakića za 72:71. Bilo je to nakon pobjede u Zagrebu 78:76 i poraza u Beogradu 79:87. Šibenka je bez Dražena bila četvrta.
1985- Prva godina Dražena u Ciboni i - trostruko slavlje. Osvojen je Kup u Osijeku pobjedom nad Jugoplastikom iz Splita sa 104:83 (Dražen 39 poena), zatim je došao i prvi (priznati) naslov prvaka. U "majstorici" sa Crvenom zvezdom Cibona je trijumfirala u Zagrebu sa 119:106 (Dražen 32 poena). Prvi susret finala play-offa u Zagrebu završen je pobjedom Cibone s 97:88 (Dražen 18 poena), a drugi susret u Beogradu pobjedom Crvene zvezde 92:89 (Dražen 42 poena). No, "pravi šlag na tortu" došao je u Ateni, 3. travnja kad je Cibona pobjedom nad Realom iz Madrida sa 87:78 osvojila prvi naslov prvaka Europe. Junak utakmice bio je Dražen postigavši 36 poena. Reprezentativna sezona nije bila ni približno uspješna za Dražena kao klupska. Na 24. prvenstvu Europe u Stuttgartu i Karlsruheu ponovljeno je 7. mjesto, jedino s tom razlikom što je reprezentaciju sada vodio Krešimir Ćosić. I na Univerzijadi u Kobeu (Japan) igao je Dražen pod vodstvom Ćosića. I tu je osvojeno "samo" 5. mjesto.

1986 - Druga sezona Dražena u Ciboni. Budimpešta, 3. travnja i drugi naslov prvaka Europe. Svladan je Žalgiris iz Kaunasa sa 94:82 (Dražen 22 poena), ponovljen je Kup pobjedom u Novom Sadu nad Bosnom sa 110:98 (Dražen 46 poena), ali naslov prvaka pripao je - Zadru. Cibona je ligu završila skorom od 21-1, a prva utakmica finala playoffa u Zagrebu završena je pobjedom Cibone sa 84:70. U Zadru u drugom susretu Dražen nije igrao, navodno zbog ozljede ili od straha da ne dobije treću "tehničku". Slavlje je očito ostavljeno za zagrebački Dom sportova, utakmica u Jazinama izgubljena je sa 73:84. No, nitko se previše nije uzbuđivao, jer pobjednik se riješavao u Zagrebu. A neočekivano slavio je Zadar sa 111:110 nakon dva produzetka (96:96, 85:85). Cibona će pamtiti Petra Popovica, koji je ubacio čak 35 poena, uz 5 trica i za njih fatalnog trenera Vladimira Đurovića, bivšeg učitelja Dražena u Šibenki. Nakon ovog šoka Dražen je igrao na 10. prvenstvu svijeta u Madridu (Španjolska), gdje je pod vodstvom Krešimira Ćosića osvojena brončana medalja. Dražen je upamtio Muggsia Boguesa, budućeg najnižeg NBA profesionalca, kao i pobjedu SSSR-a u produžetku nakon što je reprezentacija imala vodstvo od 9 poena razlike 50 sekundi prije kraja. Sabonis, Tihonenko i Valters tricama su izborili dodatnih 5 minuta, te poslali Dražena i ostale u borbu za brončanu medalju.

1987 - Cibona je u trećoj sezoni s Draženom u ligi ostvarila skor od 22-0. No, u polufinalu play-offa pojavila se Crvena zvezda na čijoj je klupi sjedio - Vladimir Đurović. Cibona je prvi susret u Zagrebu dobila uvjerljivo sa 92:74, najave da ce Cihona s 2-0 u finale nisu se obistinile. Crvena zvezda je u Beogradu izjednačila na 1-1 pobjedom od 94:92, da bi u Zagrebu u "majstorici" Beograđani još jednom zavili Cibonu u crno 103:104. Konkretno uradio je to gotovo anonimni Branislav Prelević koji je u Beogradu postigao 21, a u Zagrebu 30 poena. Ni Draženovih 48 poena nisu bili dovoljni za pobjedu. Prvak je tako postao Partizan, nakon što je u finalu oba puta svladao Crvenu zvezdu (78:73 i 89:8. Utjeha je Ciboni na neki način stigla u Novom Sadu kad je u finalu Kupa kupova svladala Scavolini iz Pesara sa 89:74. Dražen je bio najbolji i najefikasniji igrač utakmice sa 28 poena. No, zadovoljan je bio Dražen, tek nakon što je na Univezijadi u Zagrebu osvojio zlatnu medalju (trener Dušan Ivković), te brončanu medalju na 25. prvcnstvu Europe u Ateni (trener Krešimir Ćosić).

1988 - posljednja godina Dražena u Ciboni. Naslov prvaka nije osvojen, jer je već u polufinalu playoffa Partizan bio uspješniji. Prvak je bila Jugoplastika, no Cibona je osvojila Kup u Rijeci pobjedom nad prvakom od 82:80, košem junaka utakmice Zorana Čuture. Dražen je postigao samo 15 poena, no s Cibonom se ipak oprostio - trofejem. U finalu Kupa Radivoja Koraća upravo protiv Cibone u dvije utakmice trijumfirao je Draženov novi klub Real iz Madrida. Ipak, Dražen se na Olimpijskim igrama u Seoulu okitio srebrenom medaljom, pa je mirne duše mogao u kraljevski klub. Španjolske novine pisale su da je kraljevski klub dobio kralja.

1989- Prva, jedina i posljednja sezona u Realu iz Madrida. Prvenstvo Španjolske izgubljeno je u finalu od Barcelone, Draženu je utjeha osvajanje Kupa kupova kad je Real u finalu u Ateni svladao Snaidro iz Caserte, tadašnji klub slavnog Brazilca Oscara Schmidta. Dražen je postigao čak 62 poena. Europa je Draženu bila pretijesna. I naglo je, gotovo bez pozdrava, otišao u SAD, u najbolju ligu svijeta NBA. U Portland Trail Blazerse, koji su ga draftirali još 1986. u trećoj rundi kao 60. pick. Ipak, pravi i dostojan oproštaj za Zagrebom bio je na 26. prvenstvu Europe osvajanjem zlatne medalje u njemu bliskom Domu sportova.
1990 - Prva sezona u Portlandu. Nezadovoljstvo sjedenjem na klupi. U 77 utakmica igrao je 967 minuta, šut 207-427 (49%), slobodna bacanja 135-160 (84%), 111 (61+50) skokova, 116 asistencija, l34 osobne greške,23 osvojene lopte,2 blokade, 96 izgubljenih lopti,583 poena (7.6 prosjek). Trener Rick Adelman nije imao razumijevanja, suigrač Terry Porter još manje. Jedino ga je Clyde Drexler cijenio i podržavao. Ipak, ugodne trenutke doživio je u Buenos Airesu na 11. prvenstvu svijeta. Uzeo je ono što mu nije uspjelo u Madridu 1986. Uzeo je zlatnu medalju i naslov prvaka svijeta. I u Zagrebu 1989. i u Argentini 1990. trener mu je kao i u Seoulu 1988. bio Dušan Ivković.
1991 - Druga sezona u Portlandu, prva u New Jerseyu. U Portlandu više nije izdržao. Napustio ga je 23. siječnja. Četverostrukom zamjenom između Portlanda, New Jerseya i Denvera. Dražen je iz Portlanda otišao u Netse, Walter Davis iz Denvera u Portland, Terry Mills iz Denvera u New Jersey, te Greg Anderson iz New Jerseya u Denver. Najviše je profitirao upravo Dražen. Ukupno je igrao 61 utakmicu ili 1015 minuta, šut 243-493 (496%), slobodna bacanja 114-137 (83%), 110 (59+51) skokova, 86 asistencija, 132 osobne greške, 43 osvojene lopte, 1 blokada, 81 izgubljena lopta, 623 poena (10.2 prosjek).

1992 - Konačno je imao pravu punu sezonu. Na 82 utakmice igrao je 3027 minuta, šut 668- 1315 (51 %), slobodna bacanja 232-287 (81%), 258 (161+97) skokova, 252 asistencije, 248 osobnih grešaka 3 isključenja, 105 osvojenih lopti, 11 blokada,215 izgubljenih lopti, l691 poen (20.6 prosjek). Sjajna sezona u NBA pridonijela je sjajnom raspoloženju na Olimpijskim igrama u Barceloni, gdje je za Hrvatsku osvojio srebnnu medalju, igrajući u finalu s Dream Teamom I, američtkim profesionalcima, zvijezdama NBA poput Magic Johnsona, Michaela Jordana, Larryja Birda, Charlesa Barkleya, Johna Stocktona, Karla Malonea, Davida Robinsona, Patricka Ewinga, Chrisa Mullina, Scottie Pippena, Clydea Drexlea, Christiana Laettnera, Dream Teama kojeg je vodio njegov budući trener Chuck Daly.

1993 - U posljednjoj NBA sezoni za New Jersey Netse odigrao je 70 utakmica ili 2660 minuta. Postigao je 1564 poena (prosjek 22.3), šut 587-1134 (52%), slobodna bacanja 315-362 (87%), 190 (148+42) skokova, 247 asistencija, 237 osobnih grešaka, 5 isključenja, 94 osvojene lopte, 13 blokada, 204 izgubljene lopte. Bio je najbolji igrač i strijelac Netsa. Izabran je u treću petorku NBA. Posljednju utakmicu u dresu Hrvatske s brojem 4 odigrao je 6. lipnja u Wroclawu (Poljska) protiv Slovenije. Postigao je 30 poena uz 3 trice.
Poginuo je 7. lipnja u Denkendorfu (Njemacka).
_________________

Olimpijske igre
1984. - Los Angeles (brončana medalja)
1988. - Seoul (srebrna medalja)
1992. - Barcelona (srebrna medalja)
Svjetska prvenstva
1986. - Madrid (brončana medalja)
1990. - Buenos Aires (zlatna medalja)
Europska prvenstva
1987. - Atena (brončana medalja)
1989. - Zagreb (zlatna medalja)
Univerzijade
1983. - Edmonton (srebrna medalja)
1987. - Zagreb (zlatna medalja)
Balkanska prvenstva
1984. - Atena (srebrna medalja)
EP- juniori
1982. - Dimitrovgrad (srebrna medalja)
BP- juniori
1980. - Istanbul (brončana medalja)
1982. - Patras (zlatna medalja)
KK Šibenka
1979. - Split, kadetsko prvenstvo
Hrvatske (brončana medalja)
1981. - Vogošća, juniorsko prvenstvo
(srebrna medalja)
1982. - Padova (finale Kupu Radivoja
Korača s Limogesom)
1983. - Berlin (finale Kupa Radivoja
Koraća s Limogesom),
finale prvenstva s Bosnom
KK Cibona
1985. - prvenstvo, Kup (Osijek),
Kup prvaka (Atena)
1986. - finale prvenstva sa Zadrom,
Kup (Novi Sad),
Kup prvaka (Budimpešta)
1987. - Kup kupova (Novi Sad)
1988. - Kup (Rijeka), Kup Radivaja
Koraća (finale s Realom)
Real Madrid
1989. - prvenstvo Španjolske (finale s
Barcelonom), Kup Španjolske,
Kup kupova (Atena, pobjeda nad
Snaiderom)
Portland Trail Blazers
1990. - finale s Detroit Pistons
New Jersey Nets
1993. - izabran u treću petorku NBA
Aleksandar Petrović:
Stalno vrtim taj film, sitne detalje. Posljednji dani. Uvijek smo imali poseban način komuniciranja, još dok je bio klinac. Fućnuo bih i Dražen bi me tražio pogledom. Protiv Slovenije, Draženova posljednja utakmica, ono fulano slobodno bacanje koje je moglo otvoriti priliku, ako Slovenci ne realiziraju napad. Možda tricom poravnamo. Pogleda me i sklopi oči, kao da mi je govorio, nećemo izjednačiti...
Pa povratak, budim se noću, vraća se, uporno se vraća.Ta slika. Sjedimo u avionu, a Dražen prije slijetanja u Frankfurt, vadi onaj svoj crnački češalj.Pokušavao sam spavati, ili tako nešto. Hvata mi pogled, kao češlja se a nema što, imao je kratku, kratku kosu. Lupka po glavi, smije se i hvata mi pogled. Smijali smo se zajedno. A onda smo sletjeli u Frankfurt...
Šibenski dani.. Dražen je imao problema s kukovima, velikih problema. Bio sam pet godina stariji, pet godina i osam mjeseci, uvijek sam osjećao potrebu, obvezu i zbog tih kukova, posebno sam ga tretirao, čuvao. Roditelji su mi vjerovali, koliko smo dana proveli zajedno. Bio sam stariji i nekako je bilo normalno da stariji brat pokaže put, usmjeri. Ta bliskost, privrženost je ostala. Uvijek je postojao jedan odnos u kojem je Dražen gledao, upijao, valjda je tako u svakoj obitelji. Ozbiljno sam počeo u košarci s dvanaest, trinaest godina, Dražen je uvijek bio privjesak. Na svakom treningu, stalno je pitao: kad idemo, Aco? U onoj istoj dvorani na Baldekinu, dva današnja koša i četiri drvena. Igrali smo zajedno prije treninga, nakon treninga i tu je nekako počela Draženova Ijubav prema košarci, ljubav koja ga je držala jednakom žestinom do posljednjeg dana. I daha. Od prvih dana, imao je šest, sedam godina, lopta je bia veća od njega, stalno se motao, trčao, morao sam uvijek jednim okom gledati da ga netko ne pregazi. U protrčavanju, za vrjeme treninga, da ne krene za loptom. Uvijek je to želio...
Tada sam bio jedan od najtalentiranijih momaka u dalmatinskoj regiji, 50 ili 60 poena, na juniorskim utakmicama. Te dao Popović 55, pa Dukan, to su, u malogradskim okvirima, rekao bih, bile velike stvari. I u tim prvim danima, kad se formirala ljubav,a košarka je bila i ostala Draženova najveća ljubav, jedina ili najveća želja; 'ajd barem budi isti kao brat. Da isti...
Dražen je ozbiljno počeo trenirati s klincima koji su bili godinu-dvije, stariji, čak i tri. Poklapalo se to s mojim odlaskom u Cibonu, 1976. godine. Ubrzani razvoj. Svi smo znali da bi to mogla biti velika karijera. Međutim, strahovit šok na Dražena bila je moja bolest, teška upala zglobova. Samo je jednom došao u bolnicu, nije mogao, roditelji bi ga ostavili vani. Tako mu je bilo lakše, jednostavno nije želio vidjeti bolesnog, teško bolesnog brata. "Starci"su mi kasnije pričali kakva je to bila nervoza,histerični plač. Kad je prvi i jedini put došao, bio je plah, miran, sve je akceptirao, sve sto se događa, ali se više nije pojavio. Nije želio priznati da je brat godinu dana u bolnici. Izašao sam negdje uoči Božića, sjećam se kao danas, poluzaliječen. Još uvijek bolestan i prilično nepokretan. Moj šibenski prijatelj Cico, Dražen i ja, doma na Novu godinu. Sami. I to mi se stalno vraća. Za Dražena je doček Nove bio velika stvar, onda smo se igrali, dali mu časicu-dvije slatkog likera i zaspao je oko deset, deset i pol, kao beba. Probudio se ujutro, kad je sve bilo gotovo.
Nisam se želio vratiti u Zagreb, bio je kraj polugodišta, četvrti razred gimnazije, ali otac me je sjeo u auto, rekao: moraš. U Zagrebu sam se polako počeo vraćati košarci. A Dražen ? Krenuo je silovito, već u juniorskim selekcijama, pokazivao je strahovito liderstvo. To je uvijek imao. I glavu. Strahovitu glavu. Ali, nikad, tada u šibenskim danima, nije imao muskulaturu, imao je jake noge, pupast od hrane koju je majka stalno pripremala. Strah da se sin ne razboli...

Rano je počeo u prvoj momčadi. Zoran Slavinić je tu strahovito procijenio da malog što prije treba pustiti na teren, tako da su prvi prvoligaški koševi stigli u petnaestoj, tadašnjoj "saveznoj" ligi. I hrabrost Slavnića, koji je inače u više navrata pokazao da ima kvalitetne procjene. Puštao je mlade. Na Draženu se vidjelo da ima neku moć, intelekt ako hoćete, moć da skuplja starije, toga časa možda i kvalitetnije. Lider sa sedamnaest. Da se oko njega skuplja masa. U krajnjoj liniji te godine kad je Šibenka osvojila prvenstvo, govor koji je Dražen držao na Poljani. Tko je najboiji ? Šibenka, samo Šibenka, A tisuće slušaju. Draženu je to bilo prirodno, s masama, sa sedamnaest, osamnaest godina, teško je naći klinca koji je sve to mogao držati pod kontrolom. Mislim da mu je to kasnije pomoglo, blo je neizmjerno strpljiv. I svi su to osjetili. Masa koja ga je pratila, mediji, jedna frapantna stvar, mediji s kojima je uvijek imao sjajne odnose. Znate, Dražen nikad nije, ili uglavnom nikad nije odbijao autograme, nije eskivirao intervjue, mediji su mu, jednostavno bili skloni. Kod njega je to bilo, rekao bih, urođeno, možda tada nije bio svjestan, nije to bilo forsirano, jednostavno bio je prirodan. Lider i pobjednik, od prvih dana... Nevjerojatno je napredovao, u godinu dana koju je proveo u vojsci najviše. Vojska k'o vojska, nema veze, nego Dražen je mentalno shvatio da ga svaki propusteni dan vodi natrag. Nije dozvolio. Jednostavno, nije bilo dana kad nije radio jednom, dvaput. Masu tih treninga je radio s Velimirom Perasovićem, radili su popodne zajedno, one jutarnje radio je sam. Životinjski ako tako mogu reći. Ode u šumu i trči. Tada je prvi put shvatio da rad donosi velike pomake u kvaliteti...
_________________
M. Jordan, osvajač trofeja D. Petrović (McDonald's turnir Pariz '97.) ''Uživao sam igrajući protiv Dražena. Velik igrač. Nije se bojao, do kraja koncentriran. Borben i samouvjeren. Naši dvoboji su uvijek bili maksimalni, do ruba. Za kratko vrijeme ostavio je duboki trag. Bez straha se upustio u NBA izazov i pokazao ostalim Europljanima kako mogu uspjeti.''
Chuck Daly, posljednji Draženov trener u New Jersey Netsima ''Pamtit ću Dražena kao sretnog momka koji se uvijek smijao. Sjećat ću se Dražena kao pobjednika. Postao je sve što je želio. Čak i na slobodne dane je radio, dizao utege. Uvijek sam smatrao da radi previše, ali se nisam mogao naljutiti na njega.''
Clyde Drexler, suigrač iz Portland Trail Blazersa ''Krasan čovjek, jedan od najdražih mladića koje sam ikad upoznao. Stvarno sam ga volio. Živio je košarku, nevjerojatan radnik. Nije bilo boljeg košarkaša izvan Amerike. Dražen je zaista bio najveći europski košarkaš.''
Charles Barkley, član Dream Teama s Olimpijade u Barceloni '92. ''Petro je bio velik igrač. Kada sam čuo vijest da je stradao, igrao sam za Phoenix finale protiv Bullsa i svi u NBA smo osjećali kao da nam je umro netko u obitelji.''
J. A. Samaranch, predsjednik MOO i veliki zaljubljenik u Dražena ''U mojoj rodnoj Španjolskoj Dražen je igrao samo jednu sezonu, ali i dan-danas tamo ga svi neobično cijene. On je bio uzor mnogim igračima i siguran sam da na svijetu nema čovjeka koji je volio košarku kao Dražen.''
O ULASKU U KUĆU SLAVNIH:
Aleksandar Petrović, brat i suigrač iz Cibone i reprezentacije''Ovo je kruna Draženove karijere. Budući da mu je ovo bila treća kandidatura, već smo bili pomislili da neće dobiti to veliko priznanje... Dražen je u životu morao naporno i vrijedno raditi za sve što je postigao pa su mu, eto, i za ovu nagradu trebale tri nominacije. Ponosni smo što su, uz Krešu Ćosića, Amerikanci prepoznali i Dražena, iako je u NBA proveo kratko vrijeme, samo četiri sezone, od čega je posljednje dvije i pol kvalitetno igrao u New Jersey Netsima.''
Zoran Čutura, bivši suigrač iz Cibone i reprezentacije''Mislim da je to i prije zaslužio, a ne da ga se mora tri puta kandidirati. No, takvi su kriteriji... Nama se mogu činiti neobični i nerazumljivi, a možda su zapravo realni jer mi smo jako emotivno vezani uz Dražena.''
Neven Spahija, jedan od najbližih Draženovih prijatelja''Svi smo to već dugo čekali i, na našu sreću, dočekali. Šteta što je ovo veliko priznanje stiglo u vrijeme nogometnog SP-a, pa nije ni izbliza popraćeno na način koji zavrjeđuje, no to je valjda i u naravi našeg naroda... Očekivao sam da će biti izabran jer njegova je karizma tolika da mu izbor Kuću slavnih jednostavno nije mogao izbjeći.''
Dino Rađa, suigrač iz reprezentacije ''Dražen Petrović je, po meni, apsolutno najbolji europski košarkaš svih vremena kojemu je i mjesto u Kući slavnih.''
Josip Pino Grdović, trener mlađih naraštaja u bivšoj državi ''Činjenica da je izabran u Kuću slavnih dovoljno govori jer Amerikanci, kad je riječ o košarci, teško priznaju sve što dolazi izvan Amerike. Dražen je ovu nagradu zavrijedio igrama i ponašanjem, na čast svih Hrvata, kako u domovini, tako i u svijetu. Dostignuća Kreše Ćosića i Dražena Petrovića trebaju poslužiti kao primjer hrvatskoj košarci u budućnosti.''
Stojko Vranković, suigrač iz reprezentacije''Pitam se što se dosad čekalo... No dobro, možda je kriterij odabira bio i duži staž u košarci... Dražen bi sigurno, da je poživio i karijeru završio sa 35-36 godina, dodatno obogatio svoju riznicu trofeja. Mi u reprezenatciji Dražena smo doživljavali kao najvećeg, kao vođu.''
''Već dugih četrnaest godina ga nema...
Tek na takvim stvarima čovjek vidi kako prolazi vrijeme. Neumitno gazi, ali eto, ostane u čovjeku uvijek neki trag, neka loša sjećanja...
Kao to pakleno ratno jutro sedmog lipnja 1993 godine...vijest se nekako neprimjetno prikrala u uši, ušla i u trenu razbila ono malo sreće koje se u tim teškim danima moglo sakupiti i skriti od metaka i granata...
Nakon što je odigrao posljednju utakmicu za hrvatsku košarkašku reprezentaciju, negdje na autocesti kraj Ingolstadta u Njemačkoj prestalo je kucati srce najvećeg europskog košarkaša svih vremena i najvećeg sportaša na ovim prostorima ikad...
Hrvatska se obavila crnom bojom...i ne samo Hrvatska. Svi oni koji su voljeli ovaj sport morali su voljeti Dražena. Uostalom, Dražen je odavno postao veći od samog sporta, od košarke...bio je ikona i uzor milijunima mladih širom svijeta.
Amadeus, Mozart, Dragon, Petro, Crna Beštija ili jednostavno kako su ga zvali u njegovom Šibeniku...NAŠ MALI.
Nakon što je pokorio bivšu državu, Europu, nakon što je izabran u treću petorku NBA lige Bog je odlučio da Petra vidi u svom društvu. Planet Zemlja je ionako bio premal za njega. Sjećanja još bilježe trenutke s Olimpijskih igara u Barceloni...slobodna bacanja Rusima u zadnjim trenucima utakmice za veliki finale protiv jednog i jedinog, neponovljivog Dream Teama.
Pero Skansi je poslije rekao da je Dražen jedino vjerovao da se može napraviti čudo protiv Dream Teama. Mada ga nitko nije uzimao za ozbiljno, sve ih je razuvjerio pojavom na parketu i igrom koja je bila ravnopravna svim zvijezdama USA teama. I nezaboravni trenutak kada je 17.000 gledatelja u velebnoj Palau Sant Jordi dvorani u Barceloni ustalo na noge nakon što je Dražen preko Magica zabio tricu sa sedam metara, Chris Mullin izveo loptu koju je THE DRAGON presjekao na centru, povukao do istog mjesta i ponovno izderao mrežicu...
Ti isti Španjolci su ga voljeli do ludila. Nakon što je nebrojeno puta u crno zavio njihovu selekciju i klubove, posebno Real, jednom godinom u dresu kraljevskog kluba morao se odužiti tom narodu kojem je priredio dosta neugodnih sportskih trenutaka. U Madrid je donio Kup Španjolske, te Kup Pobjednika Kupova u nezaboravnom finalu protiv Phonole iz talijanske Caserte predvođene još jednim velikim igračem i šuterom, Brazilcem Oscarom Schmidtom. Još se pamte Draženova 62 koša i Oscarovih 46...Real je pobijedio, rezultat mi je ostao negdje u magli...
Sva sjećanja se stope u jedno, ne samo na ovaj datum. I posteri koji će vječno stajati na zidovima svih mojih soba. Uzdignuta pesnica u dresu Netsa i lice Patricka Ewinga u nevjerici nakon što im je Petro zabio tricu za pobjedu...
Toliko trica, toliko pobjeda...
NAŠ MALI...

10. lipanj 1993, prva utakmica finala NBA lige, Phoenix Suns - Chicago Bulls...prije podbacivanja službeni spiker je u dvorani kluba iz Arizone održao trominutni govor u čast Draženu, a onda je slijedeći minut u tom velebnom zdanju vladao muk. Minut šutnje za Dražena. Pogledi Barkleya i Jordana upereni u pod. Znali su da im je bio ravan, da je imao mjesto kraj njih. Znali su da je jedan veliki majstor otišao rano. Prerano.
NAŠ MALI
Slike s Mirogoja i danas su jasne u mojim mislima. Suze Stojka, Dina, Franje i svih onih velikih momaka koje sam do jučer gledao kako zakucavaju, udaraju, lete...bili su polomljeni. Nosili su svog kapetana prema mjestu na kome će ležati sve svoje slijedeće vijekove. U pozadini, odjek "Šibenske pisme" u izvedbi klape Šibenik..."šibenska pismo mila, sve si bila i sve jesi..."
Zauvijek je otišao, ali ostalo je i danas živo sjećanje.
I spomenik u Laussanei ispred Olimpijskog muzeja, Dražen u driblingu stajat će vječno. I njegov koš ispred zgrade u kojem je odrastao, nedaleko od Baldekina u kojem se počela stvarati legenda koja i danas luta svijetom. Nakon jedanaest dugih godina...ili kratkih?
I slobodna bacanja Bosni u zadnjim trenucima majstorice za prvaka Jugoslavije sa samo šesnaest godina...utakmice koju je kontrovezni sudac Ilija Matijević poništio a tadašnji KSJ odlučio da se nova utakmica igra u Novom Sadu...šibenski košarkaši nikada nisu otišli odigrati tu novu tekmu, nikad nisu vratili ni pokal niti medalje...u jalovoj statistici je 1984 kraj imena prvaka države stajalo ime Bosne ali i mala djeca su znala da je prvak Šibenka, da je izvjesni klinac imenom Dražen Petrović presudio...
NAŠ MALI...
Velikan kome su se na grobu poklanjali i velikani poput velikog Diega Maradone, kome je Goran Ivanišević posvetio svoj najdraži trofej, onaj wimbledonski naravno...
Predugo je prošlo otkada ga nema...ali on je ipak tu sa nama...
svima koji su bar jednom vidjeli jednu njegovu tricu, pobjednički stisak šake i pogled ka nebu...da, on je danas gore, kraj Njega. Heroji su ionako uvijek odlazili prerano...''
You have reached...now I am not at home... Glas Dražena Petrovića, vrpca, telefonska tajnica u njegovom stanu u New Jerseyu. Ostavite poruku, nisam kući. Opet te nema doma, javi se, u redakciji sam.Poziv je stigao, obično u ponoć, gotovo redovito u ponoć. Kad je bio kući. - Bertičević.
Nitko se nije tako javljao, samo Dražen Petrović. Samo Dražen. Stotinu puta. Tisuću. U četiri NBA godine. Iz Portlanda i New Jerseya, Poziv u ponoć. U četvrtak nikad nije promašio. Nikad. Noć Europske lige.
- Kako je prošla Cibona, tko je postigao poena, kako su igrali. I Hrvatska, Šibenik i Zadar. Šibenik, uvijek u mislima. Prvi dani, najljepši dani. Djetinjstvo.I Ijubav koja je trajala. Ljubav koju je teško opisati, nemoguće zapravo.
- Znaš, diga' bi se u pet, šest. Prije škole. l otišao u dvoranu. Samo ja i čistačica. Ona je sređivala dvoranu, ja koševe. Stotine ubačaja, tisuće ubačaja. Svaki dan prije škole. I dribling. Stavio bi stolce i driblao. I uživao. Svaki dan. Svaki, svaki dan.
Avion iz Pariza je sletio u ponedjeljak. U šest. Jole je bio tamo, tata. I Jadranka, Acina supruga. Biserke nije bilo, dežurala je pored telefona, čekala da se Dražen javi. Uvijek se javljao, kad je stigao tamo gdje je krenuo. Uvijek. Tog ponedjeljka je ostao mrtav, do ponoći. I nosio je smrt. Užas. Dražen se nije vratio. Ostao je u Frankfurtu. You have reached... Dan prije povratka. Povratka kući u Zagreb. I opet se javio. - Bertičević.
Ostalo je još nekoliko sati do leta. Povratka kući, definitivnog povratka kući, NBA liga više nije stanovala u životu Dražena Petrovića.
-Ne mogu više, dosta je. Dokazao sam, sve sam dokazao, više nemam snage. Ni živaca. Vraćam se doma, igrat ću u Europi. I vratit ću se u Cibonu. Jednog dana.
Tu na aerodromu sjetio sam se opet priče o Draženu Petroviću. Petro, kako su ga Amerikanci zvali. I svaki tekst, označen kao Petro. I ovaj. Užas.
- Vidimo se u Zagrebu, popit ćemo piće. Razgovarati o svemu. Sjetio sam se, na povratku iz Pariza. Roland Garrosa. Trijumfa Sergia Bruguere i smrti Dražena Petrovića. Nismo popili piće, nismo razgovarali. Nikad nećemo popiti piće. Nikad više. Nikad više Petro na ekranu. Uvijek u mislima. I srcu. Uvijek. Telefon je zazvonio u sedam, sedam ujutro. Zvao je Mario. Prijatelj i redakcijski kolega. Mario nikad ne zove u sedam, nikad nije zvao u sedam. Strah i suze.
- Dražen je poginuo. U Njemačkoj. Jučer, u šest, oko šest.
Muk, suze i sjećanja. Četiri godine je proveo u SAD, NBA ligi, Četiri godine. Znam sve frustracije godine i nešto više provedene u Portlandu. Rick Adelman mu nije vjerovao. Ili nije imao pravo vjerovati, ili mu nisu dopustili vjerovati. Svejedno, danas je svejedno. A on je vjerovao. Vjerovao je Draženu Petroviću.
- Ne može mi dati smeće vrijeme. Ne može, idem iz Portlanda.

Prihvatio je New Jersey, Dražen je uvijek donosio vlasitite odluke, Otišao je u Meadowlands. Rizik posla? On je uvijek riskirao.
- Dali su mi priliku, rekli su igrat ćeš. Više mi nije trebalo. Samo to. Ovo je svjetska liga, ovdje prolaze samo najbolji. A ja vrijedim 20 poena po utakmici, ali moram igrati.
Igrao je. I bio je zvijezda. Od prvog dana. Pobjednik. Dvedeset godina.
- On je momčad, Dražen je momčad. On je sve. Pobjednik. Konačni pobjednik.
Dan Peterson, tada je bio trener Simaca, Simenthala ili kako već želite, velike momčadi iz Milana. Jedne večeri, zagrebačke večeri kad im je Dražen Petrović zabio 47 poena. I sam ih pobijedio. Nisu biti jedini. Sjećanja, sjećanja, stizali su poput rijeke. Od sedam. Sedam ujutro. Ne želim vjerovati, nitko ne želi vjerovati, ali vrti se. CNN ,prva vijest, Dražen Petrović, njegovi poeni, trice. Život, na ekranu. A danas...
Dvadeset godina u novinama. Nikad nisam sreo takvu kombinaciju. Pobjednika. I kad je gubio. Onim rijetkim trenucima kad je gubio. I onda je bio pobjednik. I danas, kad ga više nema. Pobjednik. Pisati o prijatelju, kojeg više nema. Užas. A mora se. Zbog Dražena Petrovića i onih koji će doći. Nakon Dražena Petrovića. Učiti na njegovom primjeru. Pobjedniku. Nikad, u dvadeset godina novinarstva nisam sreo čovjeka koji je bio totalni profesionalac. Poput Dražena Petrovića. Kombinacija talenta i totalnog profesionalca. Bio je ovisnik. Ovisnik košarke. Koja mu je bila život. Nije morao gledati statistike da bi bi znao koliko je postigao. Odmah, nakon utakmice. Još vruć. Znao je koliko je zabio, znao je koliko je gađao. Totalni profesionalac, Od prvog dana. Ako je nekom mogao zabiti 50 poena, nikad nije zabio 49. Nikad. I sve ih je tretirao jednako. I nakon najvećih poraza. Uvijek je živio u budućnosti. Najvećih poraza u Ciboni, drugi dan je došao na trening, lopta je bila, neizostavni dio garedrobe.
- Idem na trening, pucati. Život. Ne možeš svaku dobiti.
Išao je dalje. Pobjednik i kad je gubio, u rijetkim trenucima poraza. Takav je život, to je uvijek govorio, ne možeš svaku dobiti. Sjećanja, uvijek samo sjećanja. Od sedam, sedam ujutro u utorak. Vrijeme je stalo, za mene je vrijeme stalo. Zauvijek. I teško je pisati, nemoguće. Bez sjećanja. Četiri godine je proveo u SAD, čuli smo se dvaput tjedno, barem dvaput tjedno. I uvijek ista pitanja.
- Što je u Hrvatskoj. Što je u Šibeniku. Kako je Cibona.
Sve je želio znati, od poena, do zadjeg poena. Cibona je živjela u srcu Dražena Petrovića. I Hrvatska. Premda je bio daleko, u Portlandu ili New Jerseyu.

- Vratit ću se, jednom ću se vratiti. Barem na kraju karijere. Godina, dvije. U Cibonu.
A danas, što možemo reći danas? Što uopće možemo reći. Nakon svih tih silnih poziva. Besanih noći. U New Jerseyu i Zagrebu, uvijek je bio tu, uvijek se javljao. Ne želiš vjerovati a istina te pritišće. Uvijek se javljao kući, mami Biserki kad je stigao u neki novi grad. I neku novu utakmicu. Uvijek. U ponedjeljak je telefon ostao mrtav. Do ponoći. Prokleti poziv u ponoć. Stigao je, u ponoć, izmedu ponedjeljka i utorka. Suhoparni, težak, poziv koji je srušio sve.
- Žao nam je, vaš sin je mrtav, poginuo je u prometnoj nesreći.
Priča u koju ne želiš vjerovati, priča u koju je nomoguće vjerovati. A ipak se vratila. Od sedam, sedam ujutro. Ne želiš vjerovati, a znaš da je istina. Mogu li reći da smo bili prijatelji? Imam li pravo reći da smo bili prijatelji? Košmar, od sedam ujutro, nakon poziva koji je stigao u ponoć. Uvijek je stizao u ponoć.
- Popit ćemo piće i razgovarati o svemu.
Filma koji se danas vrti. Nikad nećemo popiti to piće. Nikad više. I sjećanja. Život. S košarkom. Uvijek, uvijek s košarkom. I kad je igrao u Šibeniku, priča, priča kojoj nema kraja. Priča koja nikad neće završiti,
- Kad izađe na teren ima četiri, sve ostalo je u njemu, njegovim rukama. Pet ako odiga normalno, četiri ako ne odigra normalno.
Uvijek je igrao. Pobjednik. Od prvih dana, u Šibeniku, sve do New Jerseya. Pobjednik. Čovjek koji je mogao sve. I više od toga. Gdje god je igrao. U Ciboni, Real Madridu, Portlandu ili New Jeseyu.
Bio je kralj. Dražen Petrović je bio kralj.
Rafael Rullan, nekad kapetan Real Madrida.
- Mi znamo što znači gubiti. Mi smo izgubili Fernanda Martina, izgubili ga poput Dražena Petrovića. Kralj, kralj europske košarke. I svjetske. Kralj i profesionalac kakvog nikad nisam sreo. U košarci i tenisu. Nikad. I nikad ga neću sresti. Amerikanci bi rekli, "ultimate profesional". Čovjek koji je živio za košarku, ne od košarke.
Gledam ekran i gledam naslov Petro. Stotinu, tisuću puta Petro. Uvijek isto. I suza koja je napokon krenula. Suza za prijatelja. Ako tako mogu reći, ako tako smijem reći. Godinama smo bili poslovni partneri. I prijatelji, dvaput tjedno, barem dvaput tjedno. Na relaciji Hrvatska - SAD.
- Što ima doma, kako je doma? Kako je u Šibeniku.
Sjećanja i suze. Poziv je stigao u ponoć. Ali ne na našu adresu. Poziv obitelji Petrović. Nažalost, vaš sin je mrtav. Rečenica koja je srušila sve. Cijeli svijet. Iluziju. Suhoparna i okrutna. Jedna od tisuću koju će sudski tumači izgovoriti.
Vaš sin je mrtav. I muk. Samo to. I španjolska priča. Lolo Sainz, čovjek koji danas vodi španjolsku reprezentaciju, čovjek koji je vodio Dražena Petrovića.
- Košarka je bila njegov život. I automobili. Kad je došao u klub, rekao je "porsche". Košarka i automobili. Razumio sam ga, Hrvatska je živjela u njemu. Od noge do glave. Zauvijek. I jedini način na koji je mogao pomoći Hrvatskoj bila je košarka. Košarka koju je igrao. Najbolja na svijetu. Pobjednik. Gdje god se pojavio. Dražen Petrović. Pobjednik. I kad je gubio, u rijetkim trenucima kad je gubio. Poziv u ponoć. Uvijek u ponoć.
- Kako je prošla Cibona, tko je postigao poene?
Film koji se vrtio od sedam, sedam ujutro. Svakog četvrtka. Gledam Acu. Suze i čvrstina. Želio je ostati čvrst, nije mogao. Suze, suze za brata. Suze koje nikad neće nestati. Petro. Posljednji put Petro. Samo na ekranu. Nikad u srcu.
- You have reached...now I am not at home.... Vrpca se vrti. Od ponoći. Ili sedam ujutro. Nikad više. Zašto? Zašto, zar je to danas uopće važno?
Zbogom, prijatelju..

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv











