Marketing
''Mike'' o Draženu
''Već dugih četrnaest godina ga nema...
Tek na takvim stvarima čovjek vidi kako prolazi vrijeme. Neumitno gazi, ali eto, ostane u čovjeku uvijek neki trag, neka loša sjećanja...
Kao to pakleno ratno jutro sedmog lipnja 1993 godine...vijest se nekako neprimjetno prikrala u uši, ušla i u trenu razbila ono malo sreće koje se u tim teškim danima moglo sakupiti i skriti od metaka i granata...
Nakon što je odigrao posljednju utakmicu za hrvatsku košarkašku reprezentaciju, negdje na autocesti kraj Ingolstadta u Njemačkoj prestalo je kucati srce najvećeg europskog košarkaša svih vremena i najvećeg sportaša na ovim prostorima ikad...
Hrvatska se obavila crnom bojom...i ne samo Hrvatska. Svi oni koji su voljeli ovaj sport morali su voljeti Dražena. Uostalom, Dražen je odavno postao veći od samog sporta, od košarke...bio je ikona i uzor milijunima mladih širom svijeta.
Amadeus, Mozart, Dragon, Petro, Crna Beštija ili jednostavno kako su ga zvali u njegovom Šibeniku...NAŠ MALI.
Nakon što je pokorio bivšu državu, Europu, nakon što je izabran u treću petorku NBA lige Bog je odlučio da Petra vidi u svom društvu. Planet Zemlja je ionako bio premal za njega. Sjećanja još bilježe trenutke s Olimpijskih igara u Barceloni...slobodna bacanja Rusima u zadnjim trenucima utakmice za veliki finale protiv jednog i jedinog, neponovljivog Dream Teama.
Pero Skansi je poslije rekao da je Dražen jedino vjerovao da se može napraviti čudo protiv Dream Teama. Mada ga nitko nije uzimao za ozbiljno, sve ih je razuvjerio pojavom na parketu i igrom koja je bila ravnopravna svim zvijezdama USA teama. I nezaboravni trenutak kada je 17.000 gledatelja u velebnoj Palau Sant Jordi dvorani u Barceloni ustalo na noge nakon što je Dražen preko Magica zabio tricu sa sedam metara, Chris Mullin izveo loptu koju je THE DRAGON presjekao na centru, povukao do istog mjesta i ponovno izderao mrežicu...
Ti isti Španjolci su ga voljeli do ludila. Nakon što je nebrojeno puta u crno zavio njihovu selekciju i klubove, posebno Real, jednom godinom u dresu kraljevskog kluba morao se odužiti tom narodu kojem je priredio dosta neugodnih sportskih trenutaka. U Madrid je donio Kup Španjolske, te Kup Pobjednika Kupova u nezaboravnom finalu protiv Phonole iz talijanske Caserte predvođene još jednim velikim igračem i šuterom, Brazilcem Oscarom Schmidtom. Još se pamte Draženova 62 koša i Oscarovih 46...Real je pobijedio, rezultat mi je ostao negdje u magli...
Sva sjećanja se stope u jedno, ne samo na ovaj datum. I posteri koji će vječno stajati na zidovima svih mojih soba. Uzdignuta pesnica u dresu Netsa i lice Patricka Ewinga u nevjerici nakon što im je Petro zabio tricu za pobjedu...
Toliko trica, toliko pobjeda...
NAŠ MALI...
10. lipanj 1993, prva utakmica finala NBA lige, Phoenix Suns - Chicago Bulls...prije podbacivanja službeni spiker je u dvorani kluba iz Arizone održao trominutni govor u čast Draženu, a onda je slijedeći minut u tom velebnom zdanju vladao muk. Minut šutnje za Dražena. Pogledi Barkleya i Jordana upereni u pod. Znali su da im je bio ravan, da je imao mjesto kraj njih. Znali su da je jedan veliki majstor otišao rano. Prerano.
NAŠ MALI
Slike s Mirogoja i danas su jasne u mojim mislima. Suze Stojka, Dina, Franje i svih onih velikih momaka koje sam do jučer gledao kako zakucavaju, udaraju, lete...bili su polomljeni. Nosili su svog kapetana prema mjestu na kome će ležati sve svoje slijedeće vijekove. U pozadini, odjek "Šibenske pisme" u izvedbi klape Šibenik..."šibenska pismo mila, sve si bila i sve jesi..."
Zauvijek je otišao, ali ostalo je i danas živo sjećanje.
I spomenik u Laussanei ispred Olimpijskog muzeja, Dražen u driblingu stajat će vječno. I njegov koš ispred zgrade u kojem je odrastao, nedaleko od Baldekina u kojem se počela stvarati legenda koja i danas luta svijetom. Nakon jedanaest dugih godina...ili kratkih?
I slobodna bacanja Bosni u zadnjim trenucima majstorice za prvaka Jugoslavije sa samo šesnaest godina...utakmice koju je kontrovezni sudac Ilija Matijević poništio a tadašnji KSJ odlučio da se nova utakmica igra u Novom Sadu...šibenski košarkaši nikada nisu otišli odigrati tu novu tekmu, nikad nisu vratili ni pokal niti medalje...u jalovoj statistici je 1984 kraj imena prvaka države stajalo ime Bosne ali i mala djeca su znala da je prvak Šibenka, da je izvjesni klinac imenom Dražen Petrović presudio...
NAŠ MALI...
Velikan kome su se na grobu poklanjali i velikani poput velikog Diega Maradone, kome je Goran Ivanišević posvetio svoj najdraži trofej, onaj wimbledonski naravno...
Predugo je prošlo otkada ga nema...ali on je ipak tu sa nama...
svima koji su bar jednom vidjeli jednu njegovu tricu, pobjednički stisak šake i pogled ka nebu...da, on je danas gore, kraj Njega. Heroji su ionako uvijek odlazili prerano...''
Post je objavljen 03.02.2007. u 15:27 sati.