|
|
Aleksandar Petrović:
Stalno vrtim taj film, sitne detalje. Posljednji dani. Uvijek smo imali poseban način komuniciranja, još dok je bio klinac. Fućnuo bih i Dražen bi me tražio pogledom. Protiv Slovenije, Draženova posljednja utakmica, ono fulano slobodno bacanje koje je moglo otvoriti priliku, ako Slovenci ne realiziraju napad. Možda tricom poravnamo. Pogleda me i sklopi oči, kao da mi je govorio, nećemo izjednačiti...
Pa povratak, budim se noću, vraća se, uporno se vraća.Ta slika. Sjedimo u avionu, a Dražen prije slijetanja u Frankfurt, vadi onaj svoj crnački češalj.Pokušavao sam spavati, ili tako nešto. Hvata mi pogled, kao češlja se a nema što, imao je kratku, kratku kosu. Lupka po glavi, smije se i hvata mi pogled. Smijali smo se zajedno. A onda smo sletjeli u Frankfurt...
Šibenski dani.. Dražen je imao problema s kukovima, velikih problema. Bio sam pet godina stariji, pet godina i osam mjeseci, uvijek sam osjećao potrebu, obvezu i zbog tih kukova, posebno sam ga tretirao, čuvao. Roditelji su mi vjerovali, koliko smo dana proveli zajedno. Bio sam stariji i nekako je bilo normalno da stariji brat pokaže put, usmjeri. Ta bliskost, privrženost je ostala. Uvijek je postojao jedan odnos u kojem je Dražen gledao, upijao, valjda je tako u svakoj obitelji. Ozbiljno sam počeo u košarci s dvanaest, trinaest godina, Dražen je uvijek bio privjesak. Na svakom treningu, stalno je pitao: kad idemo, Aco? U onoj istoj dvorani na Baldekinu, dva današnja koša i četiri drvena. Igrali smo zajedno prije treninga, nakon treninga i tu je nekako počela Draženova Ijubav prema košarci, ljubav koja ga je držala jednakom žestinom do posljednjeg dana. I daha. Od prvih dana, imao je šest, sedam godina, lopta je bia veća od njega, stalno se motao, trčao, morao sam uvijek jednim okom gledati da ga netko ne pregazi. U protrčavanju, za vrjeme treninga, da ne krene za loptom. Uvijek je to želio...
Tada sam bio jedan od najtalentiranijih momaka u dalmatinskoj regiji, 50 ili 60 poena, na juniorskim utakmicama. Te dao Popović 55, pa Dukan, to su, u malogradskim okvirima, rekao bih, bile velike stvari. I u tim prvim danima, kad se formirala ljubav,a košarka je bila i ostala Draženova najveća ljubav, jedina ili najveća želja; 'ajd barem budi isti kao brat. Da isti...
Dražen je ozbiljno počeo trenirati s klincima koji su bili godinu-dvije, stariji, čak i tri. Poklapalo se to s mojim odlaskom u Cibonu, 1976. godine. Ubrzani razvoj. Svi smo znali da bi to mogla biti velika karijera. Međutim, strahovit šok na Dražena bila je moja bolest, teška upala zglobova. Samo je jednom došao u bolnicu, nije mogao, roditelji bi ga ostavili vani. Tako mu je bilo lakše, jednostavno nije želio vidjeti bolesnog, teško bolesnog brata. "Starci"su mi kasnije pričali kakva je to bila nervoza,histerični plač. Kad je prvi i jedini put došao, bio je plah, miran, sve je akceptirao, sve sto se događa, ali se više nije pojavio. Nije želio priznati da je brat godinu dana u bolnici. Izašao sam negdje uoči Božića, sjećam se kao danas, poluzaliječen. Još uvijek bolestan i prilično nepokretan. Moj šibenski prijatelj Cico, Dražen i ja, doma na Novu godinu. Sami. I to mi se stalno vraća. Za Dražena je doček Nove bio velika stvar, onda smo se igrali, dali mu časicu-dvije slatkog likera i zaspao je oko deset, deset i pol, kao beba. Probudio se ujutro, kad je sve bilo gotovo.
Nisam se želio vratiti u Zagreb, bio je kraj polugodišta, četvrti razred gimnazije, ali otac me je sjeo u auto, rekao: moraš. U Zagrebu sam se polako počeo vraćati košarci. A Dražen ? Krenuo je silovito, već u juniorskim selekcijama, pokazivao je strahovito liderstvo. To je uvijek imao. I glavu. Strahovitu glavu. Ali, nikad, tada u šibenskim danima, nije imao muskulaturu, imao je jake noge, pupast od hrane koju je majka stalno pripremala. Strah da se sin ne razboli...
Rano je počeo u prvoj momčadi. Zoran Slavinić je tu strahovito procijenio da malog što prije treba pustiti na teren, tako da su prvi prvoligaški koševi stigli u petnaestoj, tadašnjoj "saveznoj" ligi. I hrabrost Slavnića, koji je inače u više navrata pokazao da ima kvalitetne procjene. Puštao je mlade. Na Draženu se vidjelo da ima neku moć, intelekt ako hoćete, moć da skuplja starije, toga časa možda i kvalitetnije. Lider sa sedamnaest. Da se oko njega skuplja masa. U krajnjoj liniji te godine kad je Šibenka osvojila prvenstvo, govor koji je Dražen držao na Poljani. Tko je najboiji ? Šibenka, samo Šibenka, A tisuće slušaju. Draženu je to bilo prirodno, s masama, sa sedamnaest, osamnaest godina, teško je naći klinca koji je sve to mogao držati pod kontrolom. Mislim da mu je to kasnije pomoglo, blo je neizmjerno strpljiv. I svi su to osjetili. Masa koja ga je pratila, mediji, jedna frapantna stvar, mediji s kojima je uvijek imao sjajne odnose. Znate, Dražen nikad nije, ili uglavnom nikad nije odbijao autograme, nije eskivirao intervjue, mediji su mu, jednostavno bili skloni. Kod njega je to bilo, rekao bih, urođeno, možda tada nije bio svjestan, nije to bilo forsirano, jednostavno bio je prirodan. Lider i pobjednik, od prvih dana... Nevjerojatno je napredovao, u godinu dana koju je proveo u vojsci najviše. Vojska k'o vojska, nema veze, nego Dražen je mentalno shvatio da ga svaki propusteni dan vodi natrag. Nije dozvolio. Jednostavno, nije bilo dana kad nije radio jednom, dvaput. Masu tih treninga je radio s Velimirom Perasovićem, radili su popodne zajedno, one jutarnje radio je sam. Životinjski ako tako mogu reći. Ode u šumu i trči. Tada je prvi put shvatio da rad donosi velike pomake u kvaliteti...
_________________
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
