Draxblog 2

utorak, 22.03.2005.

Pedeset godina - čega?

Ovih je dana obilježena 50. godišnjica premijere filma Džungla na školskoj ploči. Dotični je film u svoje vrijeme bio jedan od najvećih holivudskih filmova, zaslužan za stvaranje cijelog jednog podžanra filmova na temu srednje škole. No, današnje generacije ga ipak najviše pamte po pjesmi Rock Around the Clock koja je legitimizirala rock'n'roll kao dio popularne kulture, i utrla put fenomenu koji će iznjedriti Elvisa Presleya, Beatlese, Rolling Stonese itd.

No, teško je vjerovati da će današnji rokeri, odnosno oni koji se vole definirati kao rokeri i pripadnici nekakve anti-establishmentske supkulture obratiti pažnju na ovu obljetnicu. Više će voljeti da se prave kako ovog filma nije bilo, i to iz jednog veoma jednostavnog razloga.

50. obljetnica prvog rock'n'roll filma je, naime, prilično neugodan podsjetnik da rock'n'roll možda i nije tako "alternativna", progresivna, lijeva, liberalna i "hip" supkultura kao što su nas uvjeravali desetljećima. Naime, "rokeri" iz vremena Džungle na školskoj ploči – mladi, neshvaćeni buntovnici koji ne mogu podnositi represiju svojih ukočenih, staromodnih roditelja i nepravednog društvenog establishmenta – su danas ljudi u 60-im i 70-im godinama života. Ukočeni, staromodni roditelji su njihova djeca, a današnji nepravedni društveni establishment je napravljen upravo po njihovoj mjeri.

Džungla na školskoj ploči, stoga, ne samo podsjeća na neugodnu činjenicu da je rock'n'roll 1950-ih, isto onako kao što je zaslužan za Presleya, Lennona, Claptona i druge veličine, zaslužan i za Britney Spears i Marylina Mansona (a o nekim nama bližim derivatima kao što su Thompson i Ceca da i ne govorimo). Ona će možda ukazati na činjenicu koja se prošle godine, za vrijeme predsjedničke kampanje u SAD, prilično ignorirala – da su Bushovi glasači pripadnici generacije koja je odrasla slušajući "progresivni", "alternativni" i "anti-establishmentski" rock'n'roll, a da je i sam Bush veliki fan Ozzieja Osbornea. Svatko onaj tko se zakinje u nekakvu "urbanu kulturu", kritizira američki imperijalizam i globalizaciju, štuje fimove Michaela Moorea kao izvor vrhunaravne istine će, stoga, nastojati ignorirati Džunglu na školskoj ploči. Inače bi mogao razmišljati o tome na što će mu život i svjetonazor sličiti za nekih dvadesetak godina.

- 15:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.03.2005.

Nasilju (ni)je kraj

Sudeći po napisima u hrvatskoj blogosferi, velika se dreka digla oko subotnje večeri na HRT-u, točnije činjenice da su jedan za drugim emitirani Hannibal Ridleya Scotta i Nepovratno Gaspara Noea. Ta dva filma su u svoje vrijeme izazvali dosta pažnje (u prvom slučaju) i dosta kontroverze (više u drugom slučaju) zbog nekih scena koje će gledatelji teško zaboraviti – kada npr. čovjeku za večeru serviraju njegov vlastiti mozak ili kada lik Monice Belucci bude podvrgnuta brutalnom sodomiziranju.

Nije teško zaključiti da su mnogi bili zgađeni i napali HRT zbog prikazivanja neljudskih, uznemirujućih i za gledatelje neprimjerenim sadržajima. Pogotovo u svjetlu činjenice da je OTV iste večeri bio van etera zahvaljujući emitiranju službeno "neprimjerenog" sadržaja – tj. inserata iz čuvenog filma Kozjak. To je za mnoge bio konačni dokaz službenog licemjerja koje vlada u Hrvatskoj, odnosno monopolističkog položaja HRT.

Naravno, kao što je uvijek običaj u takvim prilikama, ponavljala se mantra o tome da je nasilje, čak i u najekstremnijim oblicima, za establishment manje uznemirujuće od seksa.

I onda je iza toga slijedila mantra o tome kako su filmovi danas "prepuni nasilja", da to nitko ne kontrolira i da će djeca koja odrasta uz njih poslije predstavljati generaciju ubojica i psihopata. Ne treba sumnjati da će mnogi uvaženi psihijatri i psiholozi razapinjati takve filmove na križ, a hrvatsko sudstvo pronalaziti dodatne argumente da počinitelje najgorih zločina drži s ove strane zatvorskih zidova jer, eto, "holivudskim smećem zadojena dječica i mladež" – pogotovo ona odrasla u "društveno prihvatljivim obiteljima" - ne mogu biti kriva za svoje postupke.

A da li su holivudski filmovi uistinu "prepuni nasilja" kao što se tvrdi u hrvatskoj blogosferi?

Svatko tko usporedi današnje holivudske standarde s onima koji su u Hollywoodu vladali prije četvrt stoljeća će se teško moći složiti s tom tvrdnjom. Lijep primjer je u filmu Bourneov identitet iz 2001. godine. Kada se on usporedi s verzijom iz 1988. godine, koja je snimljena za američku televiziju – koja bi u pravilu trebala imati čvršče cenzorske standarde od onih za kino – vidjet će se da je starija verzija imala daleko više nasilja i prolivene krvi (a o erotici da i ne govorimo).

Ako se suvremeni holivudski filmovi – pogotovo oni koji sačinjavaju srž našeg kino-programa, videoteka i vodećih hrvatskih TV-stanica – podvrgnu statističkoj analizi vidjet će se da u gotovo 90 % slučajeva predstavljaju ostvarenja koja su od cenzorskog odbora MPAA dobili oznaku PG-13. A ta oznaka sa sobom povlači ne samo izbacivanje prostačkih riječi, golotinje, nego i nasilja. S godinama je MPAA postala sve konzervativnija i restriktivnija u tumačenju PG-13 standarda, pa se ne samo količina, nego i način prikazivanja nasilja postupno smanjivao u holivudskim filmovima. Veliki doprinos je tome dao politički pritisak pri čemu su za moralne vrijednosti zabrinuti konzervativci svirali u iste diple s "politilčki korektnim" liberalima iz različitih sektora američkog establishmenta.

Danas je gotovo nemoguće zamisliti PG-13 film u kojem ispaljivanje metka dovodi do prolijevanja krvi ili u kojem se pozitivci koriste oružjem ili nasiljem da bi riješili neki problem. Kada negativac pogine, to je najčešće posljedica njegove gluposti, pohlepe ili nesretnog slučaja koji koji djeluje kao oružje deus ex machina pravde. "Akcija" u onome što Hollywood danas prodaje pod akcijske filmove se svodi na auto-jurnjave, penjanje po planinama i zgradama i slično – ništa što bi uključivalo nasilje prema ljudima, a pogotovo životinjama.

U cijeloj ovoj priči se zaboravlja da je Hannibal dobio R-rejting, što znači da je od strane MPAA odbora proglašen neprimjerenim osobama mlađim od 16 godina. Razlog zbog kojih je svejedno namlatio novac usprkos tog ograničenja jest u tome što je iza sebe imao moćne producente, ugledna imena i mašineriju sposobnu da od najgoreg smeća (što Hannibal, čak i bez eventualno problematičnih sadržaja, svakako jest) napravi veliki hit koji će publika voljeti a snobovi (uključujući neke koji su se ovog vikenda zgražali) proglašavati remek-djelom.

S Nepovratno je još specifičniji slučaj. Riječ je o francuskom art-filmu kojemu je MPAA nabio još stroži NC-17 rejting (što distribuciju u SAD ograničava na art-kina u velikim gradovima), te kao takav predstavlja suštu suprotnost komercijalnom Hollywoodu, pri čemu uopće nije važna njegova eventualna umjetnička vrijednost.

Koristiti ta dva filma kako bi se napadala suvremena kultura predstavlja licemjerje dosta slično onomu zbog kojeg je stradao OTV.
- 21:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2005.

Insider Update

Brussels Gonzo u Fistful of Euros opisuje razgovor ugodni evropskih parlamentaraca s Ivom Sanaderom i tvrdi kako je dotični svima njima "lagao u lice". Također kaže da je Sanader uspio šarmirati europarlamentarce zato što je "poput većine njih, muškarac, sredovječan i gojazan".

- 23:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Insider

Ukoliko nekoga zanima kako se na cijelu priču oko Gotovine i ulaska Hrvatske u EU gleda iz briselske perspektive, preporučio bih mu da u slijedećih par tjedana posjeti A Fistful of Euros blog. Jedan od gostujućih blogera, koji se predstavlja pod pseudonimom "Brussels Gonzo", je jedan od EU dužnosnika čiji je djelokrug, između ostalog, i jugoistočna Evropa, pa tako npr. opisuje susrete s Vladimirom Drobnjakom.

- 09:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2005.

Zašto sam postao euroskeptik

Zato jer mi je oduvijek bila sumnjiva teza da će samim time što Hrvatska postane članom EU ovdje odjednom zavladati neki bijesni evropski standardi. Mnogo mi je uvjerljivija procjena da će se dogoditi nešto što najbolje ilustrira jedna metafora koju sam posudio s jednog drugog bloga:

"Ukoliko sladoledu od vanilije dodate malo psećeg izmeta, dobit ćete nešto što će izgledom podsjećati na ono prvo, ali okusom definitivno na ono drugo."
- 09:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2005.

Sretan Dan žena!

Svim svojim čitateljicama želim sve najbolje za 8. ožujak.
- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2005.

Pjesma za Evropu


Čujete li u poljima
Tutnjavu ovih strašnih ratnika?
Kada vam se približe,
Zaklat će vam i sinove i drugove.

Ne, pjesma ne govori ni o Gotovini, ni o Kraljeviću Marku, ni o čemu vezanim uz Jasenovac, Bleiburg i Stojanke Majke Knežpoljke.

Samo me zanima da li će itko prepoznati stihove.

- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.03.2005.

24 sata – prvi hrvatski dnevni tabloid

Za razliku od Ive Pukanića, koji je svojevremeno umislio da je moćniji novinar od Bernsteina i Woodwarda zajedno te da će njegova Republika, poput Washington Posta, biti nešto kao superozbiljni list koji može obarati vlade, Matija Babić je naučio lekciju i krenuo drukčijim, manje ambicioznim putem.

Nisam očekivao mnogo od 24 sata, s obzirom na nisku cijenu kao i to da matična kuća ne želi torpedirati vlastiti "ozbiljni" Večernji list. Također je jasno da je ovaj list namijenjen istoj onoj publici na koju se oslanja današnji Hollywood i kojoj imamo zahvaliti Catwomene i Pozive za Saru. No, svejedno sam razočaran.

Kvalitet papira je kao što sam očekivao. Format je simpatičan. Daleko više pažnje privlače spektakularne naslovnice i fotografije, nauštrb kvalitete, ali i kvantitete teksta.

Upravo je ovo posljednje najveće razočaranje. Ukoliko netko kupi 24 sata u potrazi za informacijama, razočarat će se. Naime, članci ne iznose niti trećinu kartice, pa nema ni teoretske šanse da netko tamo pronađe nešto što je, daleko opširnije i bolje, mogao vidjeti u drugim dnevnim novimama ili na Babićevom news portalu.

Mnogi blogovi koje redovno čitam imaju više teksta u svojim dnevnim izdanjima nego ovaj list.

Pitanje je može li ovaj list preživjeti. Već se sada vidi da će imati prilično ograničenu publiku i da će ga barem nekoliko mjeseci na životu održavati jedino matična kuća. Njegove šanse leže u nagradnim igrama, eksplicitnom seksu, DVD-ima koji se prodaju uz list i sl. Ako propadne, teško da će mnogi za tim časopisom žaliti. Ako opstane, ni to nije neki razlog za posebno nezadovoljstvo. S obzirom na ono što vlada u današnjem hrvatskom medijskom prostoru, prvi hrvatski dnevni tabloid mogao je biti daleko gori.

- 12:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>