Nasilju (ni)je kraj
Sudeći po napisima u hrvatskoj blogosferi, velika se dreka digla oko subotnje večeri na HRT-u, točnije činjenice da su jedan za drugim emitirani Hannibal Ridleya Scotta i Nepovratno Gaspara Noea. Ta dva filma su u svoje vrijeme izazvali dosta pažnje (u prvom slučaju) i dosta kontroverze (više u drugom slučaju) zbog nekih scena koje će gledatelji teško zaboraviti – kada npr. čovjeku za večeru serviraju njegov vlastiti mozak ili kada lik Monice Belucci bude podvrgnuta brutalnom sodomiziranju.
Nije teško zaključiti da su mnogi bili zgađeni i napali HRT zbog prikazivanja neljudskih, uznemirujućih i za gledatelje neprimjerenim sadržajima. Pogotovo u svjetlu činjenice da je OTV iste večeri bio van etera zahvaljujući emitiranju službeno "neprimjerenog" sadržaja – tj. inserata iz čuvenog filma Kozjak. To je za mnoge bio konačni dokaz službenog licemjerja koje vlada u Hrvatskoj, odnosno monopolističkog položaja HRT.
Naravno, kao što je uvijek običaj u takvim prilikama, ponavljala se mantra o tome da je nasilje, čak i u najekstremnijim oblicima, za establishment manje uznemirujuće od seksa.
I onda je iza toga slijedila mantra o tome kako su filmovi danas "prepuni nasilja", da to nitko ne kontrolira i da će djeca koja odrasta uz njih poslije predstavljati generaciju ubojica i psihopata. Ne treba sumnjati da će mnogi uvaženi psihijatri i psiholozi razapinjati takve filmove na križ, a hrvatsko sudstvo pronalaziti dodatne argumente da počinitelje najgorih zločina drži s ove strane zatvorskih zidova jer, eto, "holivudskim smećem zadojena dječica i mladež" – pogotovo ona odrasla u "društveno prihvatljivim obiteljima" - ne mogu biti kriva za svoje postupke.
A da li su holivudski filmovi uistinu "prepuni nasilja" kao što se tvrdi u hrvatskoj blogosferi?
Svatko tko usporedi današnje holivudske standarde s onima koji su u Hollywoodu vladali prije četvrt stoljeća će se teško moći složiti s tom tvrdnjom. Lijep primjer je u filmu Bourneov identitet iz 2001. godine. Kada se on usporedi s verzijom iz 1988. godine, koja je snimljena za američku televiziju – koja bi u pravilu trebala imati čvršče cenzorske standarde od onih za kino – vidjet će se da je starija verzija imala daleko više nasilja i prolivene krvi (a o erotici da i ne govorimo).
Ako se suvremeni holivudski filmovi – pogotovo oni koji sačinjavaju srž našeg kino-programa, videoteka i vodećih hrvatskih TV-stanica – podvrgnu statističkoj analizi vidjet će se da u gotovo 90 % slučajeva predstavljaju ostvarenja koja su od cenzorskog odbora MPAA dobili oznaku PG-13. A ta oznaka sa sobom povlači ne samo izbacivanje prostačkih riječi, golotinje, nego i nasilja. S godinama je MPAA postala sve konzervativnija i restriktivnija u tumačenju PG-13 standarda, pa se ne samo količina, nego i način prikazivanja nasilja postupno smanjivao u holivudskim filmovima. Veliki doprinos je tome dao politički pritisak pri čemu su za moralne vrijednosti zabrinuti konzervativci svirali u iste diple s "politilčki korektnim" liberalima iz različitih sektora američkog establishmenta.
Danas je gotovo nemoguće zamisliti PG-13 film u kojem ispaljivanje metka dovodi do prolijevanja krvi ili u kojem se pozitivci koriste oružjem ili nasiljem da bi riješili neki problem. Kada negativac pogine, to je najčešće posljedica njegove gluposti, pohlepe ili nesretnog slučaja koji koji djeluje kao oružje deus ex machina pravde. "Akcija" u onome što Hollywood danas prodaje pod akcijske filmove se svodi na auto-jurnjave, penjanje po planinama i zgradama i slično – ništa što bi uključivalo nasilje prema ljudima, a pogotovo životinjama.
U cijeloj ovoj priči se zaboravlja da je Hannibal dobio R-rejting, što znači da je od strane MPAA odbora proglašen neprimjerenim osobama mlađim od 16 godina. Razlog zbog kojih je svejedno namlatio novac usprkos tog ograničenja jest u tome što je iza sebe imao moćne producente, ugledna imena i mašineriju sposobnu da od najgoreg smeća (što Hannibal, čak i bez eventualno problematičnih sadržaja, svakako jest) napravi veliki hit koji će publika voljeti a snobovi (uključujući neke koji su se ovog vikenda zgražali) proglašavati remek-djelom.
S Nepovratno je još specifičniji slučaj. Riječ je o francuskom art-filmu kojemu je MPAA nabio još stroži NC-17 rejting (što distribuciju u SAD ograničava na art-kina u velikim gradovima), te kao takav predstavlja suštu suprotnost komercijalnom Hollywoodu, pri čemu uopće nije važna njegova eventualna umjetnička vrijednost.
Koristiti ta dva filma kako bi se napadala suvremena kultura predstavlja licemjerje dosta slično onomu zbog kojeg je stradao OTV.
|