Draxblog 2

Mikšićeva narančasta revolucija

Ako je vjerovati izvještajima HRT-a i novinskih agencija, večeras su se u Hrvatskoj po prvi put nakon dugo vremena zbile političke demonstracije. Boris Mikšić, koji je izbore usporedio s nedavnim događajima u Ukrajini je, barem privremeno, odlučio primijeniti ukrajinski recept rješavanja tog problema.

Šanse da ostvari Juščenkov uspjeh su, s druge strane, prilično male. S jedne strane, hrvatski narod nije tradicionalno sklon valjati vlast po ulici. A još je važnije to što Mikšić, za razliku od Juščenka, ne uživa potporu SAD i EU pa, dakle, nedostaju desetine milijuna dolara uložene u propagandu, opremu i sl.

Najvažnije u cijeloj priči je i to što Mikšić, najvjerojatnije, nije u pravu. On uistinu jest bio na drugom mjestu, ali sve do trenutka kada nisu bili uračunati glasovi iz Hercegovine koji su Jadranki Kosor dali i drugo mjesto i drugi krug.

No, čak i da je toga svjestan, Mikšić nema drugog izbora do nastaviti borbu, bilo na sudovima bilo na ulici. S obzirom da su slijedeći predsjednički izbori za pet, a parlamentarni za tri godine, Mikšić, želi li nastaviti političku karijeru, mora učiniti nešto spektakularno na lokalnim izborima. A to neće biti moguće ako skrušeno prizna poraz i time da municiju svima onima koji ga drže trojanskim konjem HDZ-a koji je trebao ukrasti glasove Mesiću i Jadranki Kosor osigurati drugi krug. Ono čemu ima zahvaliti uspjeh u nedjelju i što bi mu moglo za par mjeseci donijeti dobre rezultate na lokalnim izborima jest to što ga mnogi u Hrvatskoj vide kao alternativu političkom establishmentu, odnosno kao jedinu opciju preko koje mogu iskazati svoje krajnje nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari.

Stoga se može očekivati da bi ulične demonstracije s vremenom postale sve masovnije te da će Mikšić dobiti podršku – bilo eksplicitnu, bilo prešutnu – od mnogih kojih za njega nisu niti će ikada glasati.