Ako sam dobro razumio, želeći pri tom ostati u okvirima....

Doktore, događaji koji su od mene stvorili
konfliktnu osobu, pripadaju djelomično genetici, a dijelom i
neumoljivoj i krutoj stvarnosti....
Nisam se uhvatio za vas kao za ''slamku'', već se
taj sukob s okolinom i ljudima izgubio, zbog nagle, gadne bolesti,
ublažio bez moje volje, uravnotežio se s još nekim faktorima, u neku
nepoznatu pomirljivost, i neku čudnu nemirnu ravnodušnost.
Upozoravate me da reagiram samo na ono što netko
radi, pokazuje, misli dok komunicira sa mnom.
U većini slučajeva to ne bi prošlo baš olako i baš tako....!!!!
Vi ste posebno intuitivan čovjek, i iznimke i krive
procijene koje vam se događaju, više su odraz neke vaše privremene
odsutnosti, nego što bi to moglo biti odraz nečeg drugog sa čim bi se
mogla povezati vaša ljudskost, ogromno znanje.. i upijanje života ( tu
su vaše zakletve i profesinalizam ).
Pretpostavljam da će te terapeutski pomisliti da se
''prilagođavam'', a ne!, čak i onda kad ste bili vrlo daleko i
udaljeni od mene, nepotpuno razumljivi, i neopravdano strogi, ja sam
se divio svestranosti vašeg znanja, vašem rasporedu sati, vašim
mnoštvom neprofesionalnih a ljudskih djelatnosti. Dio onog mene koji
možda nije sasvim jasan, ni objašnjen, ni obilježen je taj odnos prema
'' onom trenutku ''. Ne znam kada, gdje, zašto, kako se stvori taj
trenutak, taj presedan prema sudbini, ali je i Remarque napisao: ''
Zeit zu leben und Zeit za streben!'' . Kad se ja postupno tako
odredim,onda je svaka bolest suvišna, nepotrebna, nerazumljiva i
stvara kolebljivost i sumnju prema svemu što me okružuje i što bi me
još moglo okruživati...
Taj insuficijentalni '' ja '', ti skriveni i
priznati poroci su tvorci i ovog pisma, a da se razumijemo, sve je to
normalno, i apsolutno ništa bolesno, te me vjerojatno spašava od nečeg
lošijeg i opasnijeg.
'' Ako se treba hvaliti, hvalit ću se svojim
pogreškama" ( grijehom ), ne misleći prkositi već pokazati da sam samo
obični, mali , griješni čovjek, kao i svi...ostali. A dobrota je kao
proljeće, dođe i prođe, i često ne ostavi ni mrvicu zahvalnosti...
A znak popuštanja i kompromisa je i znak starosti
koja mi se događa, i to sve vidljivije.