Po trnju do starosti.

Nad selo su se spustili oblaci. Ne jutros. Ne jučer. Ne ove godine. Na
selo su se davno spustili oblaci. Tamni, gusti, opasni. Nitko ih ne
gleda, nitko ih ne vidi, nikoga ne brinu. Ponekad se samo neki ljudi
oštrijeg uma pitaju da li ih uopće treba vidjeti, pa se okrene susjedu
i pita ga:
'' Jesu li ovi oblaci što ih ja vidim vidljivi?<<
'' Koji oblaci? ''
I ponovo uzmu kosilicu, obojica, i ponovo kose...kose.
To nisu dobri znaci. Simboli su to zla i nemira, poplava i bujica,
odrona i klizišta.
>> Nađite mi 50 pravednika i spasit ću selo.<<
>> Nađite mi 50 pravednika i spasit ću grad...državu...svijet! >>
Ma, tko želi tražiti? Po čijem kriteriju? Tko će izabrati? Tko će biti
izabran? Tko?
Nađite mi jednog pravednika da bi mu prepustili pravo tražiti njih 50!
Nema potrebe, jer zatvorimo misli, dušu i oči, prozore, prekrijemo
bunare, spustimo rampe na ulazu u šumu i sunce nam ipak grije lice,
ruke, krovove, usjeve, njive, potoke, ceste, mostove, tv programe,
izbore.
Mi smo izgubljeni narod u izgubljenoj zemlji.
>> Imaš psa? Ili konje?
>> Ne, imam brata. I susjede.<<
I pritegnemo jednu rupu na opasaču. Debeli se trbuh umorno presavije
preko njega i rukom ga malo podignemo... Zadovoljno, svakodnevno,
uspješno.
Pokušavao sam govoriti o oblaku, uzeli su mi glas, htio sam pisati,
rekli su mi da nemaju vremena i da je moje vrijeme prošlo, htio sam
psovati, otjerali su me kao divlje pse kojih je sve više ali nisu
naši.
Divlji psi dolaze jer im odgovaraju ljudi. Ili su došli s ljudima koji
im odgovaraju
Ja sam bio njihov. Seoski. I svoj, To je naopako. To nije dobar znak!
Uzeo sam svoju iznošenu torbu sa svim uspomenama i krenuo tražiti
rijeku na kojoj je jutarnja magla i ne vidim oblaka, nekamo sam krenu
jer moram hodati...moram ići...moram odlaziti i vraćati se bez reda vožnje
Pomislio sam da sam ja dio oblaka. Nisam. Oblak me ne bi pustio. To je
dobar znak.
I evo me ovdje u ovom kišnom danu.
Izvadio sam zubalo, stavio ga u tuđu čašu, u tuđu vodu, u tuđoj zemlji.
Pokraj noge je torba. Na njoj piše 63!
Izmjerio sam puls. 63! Slavonsko srce još kuca ritmično i snažno.
I legao sam u tuđi krevet. Dopodnevni odmor. Prognanik kojeg nitko
nije otjerao. Prognanik koji je pozvan da u miru proživi ovaj ostatak
svog sna o domovini i ljubavi.
Za onog tko zna voljeti, žena i domovina uvijek idu zajedno.
Drugačije je uzalud potrošen put.
I da...po trnju i do mudrosti koju treba dostojno dočekati.
( meni su strašne daljine i osam kilometra od mog sela a i kad se
premjestim ispod svoje žalosne vrbe pod susjedov orah )