Sanity is Overrated

Već neko vrijeme mi se po glavi mota dosta čudna ideja, koju koju sam nedavno sprovela u dijelo i mogu vam reći da mi je ego porastao za čitavu razinu.
I upravo zbog toga sam odlučila ovu ideju podijeliti s vama, blogerska nacijo, u nadi da će osobe sa niskim samopouzdanjem ( ali i svi ostali) probati ovo, bar na kratko vrijeme, pa da vidite kako će vam se podići mišljenje o sebi.
Zabavno je, jednostavno i vjerojatno ćete se nacerekati kao blesavi dok ćete to raditi...

Što vam treba:

1) Mali rokovnik, blokić ili nešto slično, ne veće od vašeg dlana, sa vanjskim omotom ili sa slikom nečega što vas veseli, makar to sami naljepili gore. Samo pazite da budu jarke boje i da sami vanjski izgled vrišti da je to VAŠE.

2) Obična kemijska ili olovka (možete čak i nabaviti onakve notese koji već imaju malu kemijsku pričvršćenu na sebi, praktičnije je)

3) Sat, mobitel ili bilo što od kuda ćete u bilo kojem trenutku moći vidjeti koji je datum i vrijeme

E sad, ako ste nabavili sve ovo, mogu prijeći na objašnjavanje pravila.

1) Ovo je vaša Knjižica Osobnih Pobjeda, u nju pišete sve one male stvari koje druge ne zanimaju baš pretjerano, a i vi ne govorite o njima, ali u trenu kada se dogode, makar izvana izgledali cool i hladni, iznutra vas nešto tjera da radite ovo:




Jer ste zapravo ''ludi'' od sreće. ;)

2) Upisuje se tako da prvo napišete datum, vrijeme i nakon toga, natuknicu o onome što vam se dogodilo.

Cijelokupan primjer: 15.3.2008. (15:43) sasvim slučajno sam nabavio igricu za kojom slinim i hoću je igrati već mjesecima
ili 3.1.2008. (11:06) napokon sam spustila onoj maloj gaduri koja mi pokušava preoteti dečka

(Naravno, primjere sam nagađala, vi pišete što hoćete)

I to je u biti to. :)
Samo pazite da ju većinu vremena imate uz sebe, ili ako vam je jednostavnije, popamtite vrijeme i datum, pa to zapišite u Personal Victory Book kad dođete do nje.

Nakon što napravite samo 2-3 zapisa, već će vam kasnije biti dovoljan samo jedan pogled na tu knjižicu, da se bez razloga počnete cerekati dok se sjećate što ste zadnje upisali unutra.

Eto, toliko o toj ideji...
A sad nešto sasvim drugo.
Tko je od vas gledao film 10 000 bc, tj. 10 000 Prije Krista?
Okay, znam da je film na nekim dijelovima šrotan i da baš i ne slijedi odgovarajuće vremenske periode i povijesne činjenice...
Pa tako, možete naći mamute u pustinji, ptice-polu-dinosauri, koje su već bile izumrle kada su se tako napredna plemena ljudi počela razvijati, i slični ''propusti''... Ali na stranu sve to.. Ono što se mene najviše dojmilo je bio jedan čovjek.
Ne, ne onaj dreadlocksani Calvin Klein maneken, sa savršenim zubima, makar im onda pasta za zube i četkica nisu bili ni na kraj pameti, nego onaj drugi, stariji, koji je glumio Warlorda, koji na početku dođe sa svojim kompićima i pokupi robove po selu mamutolovaca.

Evo, priznajem... nemam baš puno pojma što se dogodilo sa ostalim likovima, ali ja sam većinu filma provela blejeći u njega.
Da, znam! Dovoljno je star da mi bude tata, ali cure, daaaajteeee... Kao što kaže moja novopečena frendica: ''I'm a sucker for bad guys with soft spots''.
A navrh toga, tip ima onako nekakve mačkaste oči, duboki raspy glas koji te pogađa ravno u... ;) i boju kože kao da se nagledao sunca i onda se bacio na roštilj...
Sveukupan dojam? ... Striček Warlord? Bacite tu glupaču s konja i dođite mene oteti. XD

Dobro, sad kad sam si naslinila tipkovnicu zbog tog frajera, povlačim se pod tuš i u krevet.
Nije lako imati dobre ideje svaki dan. ;)

Hm... *miče prst debeo sloj prašine i paučine koja se nakupila na blogu od kad je zadnji put tu bila*...
Ne bi mi škodilo da si dam malo više truda oko ovoga, huh?
Anyways, osjećam se odgovornom da napišem novi post.
Uglavnom jer je prošlo toliko vremena i bila sam na to prisiljena od strana osoba koje sad neću navesti, ali znaju one tko su. ;)
Ugl, nisam dugo pisala jer sam bila zauzeta (čitaj: lijena kao krme).
Ali nije da sam bila baš besposlena.
Naime, danas ću se dotaknuti teme koja vam vjerojatno već na uši ide van, ali i ja hoću izraziti svoje mišljenje o tome.
Svaka od ovih vijesti počela je nedužnim ispijanjem kave u kafiću gdje kratimo vrijeme kada nam se ne da biti na faxu.
Zavalim se u udobne crvene fotelje, srknem iz šalice, otvorim novine i prva stvar koju vidim:

#Dvije klinke se bacile s balkona.. ne, shit.. sa zvonika.... Tako je, sa zvonika. Zašto? Nitko ne zna.

Prođe neko vrijeme... Sjedim u kafiću, otvorim novine.

#Objesio se klinac. Nitko ne zna zašto.

Kafić, srk kave, novine.

#Utopila se djevojka.

Kafić, kava... ne moram ovo više ponavljati, shvatili ste bit, jel da?

#Zapalio se klinac. Zašto? ...HAH! Dobra fora! naravno da ne znaju.

K, k, n...

#Ubila se klinka. Zašto... AHA!!! BRAKETHROUGH!! Jer je bila depresivna jer se onaj mali zapalio...

I tako sjedim ja i srčem svoju kafu... i razmišljam koji im je jarac svima bio da se odjednom poubijaju...
Prva pomisao: Depresija... teška... i vjerojetno opaka doza čistog kukavičluka.
''Ajme! Svijet je okrutan! A ništa... Odo' se ja ubit'!''

Naravno, to je riješenje! Ostavila te cura. Pa da. Bila je zadnja na svijetu. Najbolje da se ubiješ.
Imaš loše ocjene u školi. To je također ogroman i nepremostiv problem, jer, naime, ne postoje popravni rokovi i slične bajke.
Pukao ti je nokat? O MOJ BOŽE!!! Ubit se odmah! Nemaš šta čekat, odmah vješaj omču i skači s prozora...

...

Primjećujete li koliku količinu sarkazma moram upotrijebiti kako bih dokazala da su bili u krivu?
Stara me isto danas šokirala kad smo potegnuli tu temu.
Pitala me jesam li ja u pubertetu bila depresivna.
Rekla sam da jesam, ponekad, kada stvari nisu išle kako sam planirala.
Ali svi prođu kroz tu fazu. Nisi normalan tinejdžer, ako bar jednom u 2 mjeseca ne budeš depresivan.
Ali opet... Zar je ZBILJA NUŽNO da se ubiješ?
Da dobro, to je ono, što bi Ameri nazvali ''The easy way out''.
Zar zbilja ljudi toliko nemaju muda, da pokušaju riješiti problem, nego se odlučuju na samoubojstvo?
...
Čitala sam također po novinama da se djeca u dobi od 13 do negdje 18-19 godina ubijaju uglavnom zbog nesretne ljubavi...
MOLIM?!
13-godišnjaci se ubijaju zbog NESRETNE LJUBAVI???
Mislim, pozdrav svima u toj dobi koji će možda pročitati taj post, nemojte se uvrijediti, ali kako možeš s 13 godina uopće imati ikakvog pojma o nesretnoj ljubavi?
Nesretna ljubav je, po meni, kad muž tuče ženu, a ona je previše zaljubljena u gada, da bi ga ostavila.
Nesretna ljubav je kad saznaš da ti žena ima ljubavnika.
Nesretna ljubav je kad ti muž ode od doma na motoru u dućan, a za sat vremena te zovu da dođeš identificirati tijelo.

TO je, dragi moji, nesretna ljubav.

A ovo što se svi uzduž i poprijeko, ostavljaju i prekidaju. Hej, to je život.
Tako svijet danas funkcionira...
Probaš puno pari cipela, dok ne nađeš one koje ti odgovaraju i onda ih kupiš, i ako su kvalitetne, možeš ih nositi čitav život.
(Ok, možda budućeg supruga ili suprugu ne možeš baš uspoređivati s cipelama, ali toga sam se jedinog uspijela sjetiti.)

Umjesto da odmah smatraš da je smak svijeta ako te dečko ili cura ostavi, bilo bi bolje da jednostavno promijeniš način shvaćanja stvari.
Smatrajte to, recimo, znakom da niste bili jedno za drugo i da je ovo prilika da nađeš nekog boljeg.

Evo vam još jedan savijet, kao varijacija na temu, a da je vezan uz ovaj post.
Evo što je moja mama meni od negdje 10. godine, ponovila negdje trilijun puta:

Ništa nije konačno, osim smrti. Zato, neka ti to uvijek bude zadnja opcija.

Da, istina, bila je dosadna kao da-ne-kažem-sad-šta dok mi je to tupila, ali sad, kada sam malo zrelija i ipak vidim stvari sa malo racionalnijeg gledišta, shvaćam da je bila apsolutno u pravu.
Izvucite i vi nešto iz toga.