...DragonFly...

Kad nekog poznaš 5 minuta, a zapravo ga znaš cijelu vječnost…




..Ako je u vašem duhu prisutna tama,
iz vas prema drugima ne može sjati prava svjetlost..




Kad si sam u svom stanu možeš se baviti svojim mislima, možeš činiti greške, a da te ne kritiziraju ili preziru. Kada je usamljen, čovjeku se čini da je otvoreniji za druge ljude. Imamo iluziju da srećemo ljude, ali mi u njima zapravo vidimo ono što tražimo kod sebe.
I kada se dvoje ljudi zaista uspije sresti, kada između njih postoji neki prostor, oni se nisu u stanju potpuno otvoriti zato što uvijek tražimo i srećemo sami sebe, ne možemo se odvojiti od usamljenosti. A tu je onda i strah od kretanja u novi život, okretanja novog lista; oni javljaju strah, kod njih se javlja strah od napuštanja starih navika.
Sve što čovjek ne može prepoznati ili razumjeti plaši ga. A to onda kod njega stvara agresiju.
Ni jedna metoda nije garancija protiv usamljenosti. Metode nemaju posljedicu ukidanja usamljenosti, već smanjenja straha, straha od samoće. I samo tada se možemo odnositi prema drugima s uzajamnim poštovanjem. Znači, kada u drugome ne vidimo to što tražimo, nego ono što jest, tek tada će ljudi moći naučiti razgovarati normalno i biti ravnopravni u razgovoru……….

Zijah A. Sokolović

.................................


Večeras dok sam zatvarala prozore pogledala sam niz ulicu. Zimsko vrijeme počinje i čitav kvart je poprimio neki sjetan i miran obzor. Samo svjetla koja gore i roletne koje se zatvaraju mi govore o tome da su sve oko mene LJUDI.
I sad će zima i dok se budem vraćala doma lagano će svjetlost davati samo stare ulične lampe i svjetlost iz zatvorenih prozora. I volim katkad pogledati najviše zgrade u svom gradu i onako dok nekog čekam brojati prozore stanova u kojem gori svjetlo.
1..2..3..4..5.. 6-ti se ugasio..6 opet..7..
I volim na tren zamisliti što ti ljudi unutra rade.. Koliko od tih ljudi je noćas zaspalo samo u krevetu, koliko njih je zaspalo s nekim, ali sami i koliko njih ne može spavati i sjedi pred upaljenim tv-om, a da ih upitate što se vrti na programu ne bi znali reći..

I znam se pitati koliko ljudi će sutradan ujutro sjediti na svom poslu, piti kavu, smješkati se i biti sami u prostoriji punoj ljudi. A istodobno drugi trenutak neće osjetiti suosjećanje prema drugoj osobi koja je možda tu istu noć probdjela. Možda ih je samo betonski zid dijelio, možda su sjedili zapravo 10 metara jedno od drugog ne znajući da oboje u istom trenu gledaju kroz prozor i puštaju hladan zrak da ulazi u stan ne želeći zatvoriti prozor dok polugoli sjede u naslonjaču potajno želeći da im hladnoća uđe u samu srž bića. Kad otupiš je lakše; kažu mi katkad neki stariji ljudi, što manje osjećaš, što si hladnokrvniji i ne daš da se netko poigrava s tobom to ti je lakše u životu.

Kad sam nakon pripravničkog staža potpisivala ugovor o zaposlenju šef mi je imao samo jednu veliku, ali ogromnu kritiku – previše sam nasmiješena i previše u svima vidim dobro, naivna sam zapravo katkad, rekao je; a to u mom poslu nije dobro. Nije ni u jednom, zapravo nadovezao se, to vani je džungla i svi će te pojesti kad izađeš na ulicu s ovakvim stavom prema ljudima.
Žena njegova mi se kasnije povjerila da ne spava dobro noću. Šutjela sam i razmišljala,zaista, kako i bi spavao, da ja živim u toj džungli u kojoj on smatra da živi, iza svakog ugla bi očekivala napad neke bijesne životinje…

Da, zaista kad otupiš je lakše. No jeli sretnije? Ying yang. Bez jakih bolnih osjećaja, ne možemo imati niti ona topla ljubavna i prijateljska.

I pitam se katkad… Jesu li sretniji ljudi koji u svima gledaju pozitivnu stranu, a zatvore oči lagano i prijeđu preko onih negativnih strani– koje svi na kraju krajeva nosimo u sebi ili oni koji prilaze ljudima sa suzdržanim stavom?

Jer možda je bit u svemu prihvaćanje činjenice da svatko od nas nosi nešto loše u sebi. A to loše većinom percipiramo lošim jer je različito od nas, a sve što je drugačije smatramo negativnim.
Različito je zapravo loše, rekli bi stariji.
A bez različitosti zapravo nikad ne bi naučili nešto novo… Proširili vidike, naučili nešto..
Osjetili neki novi osjećaj..

I možda tek kad prihvatimo da svi ljudi na ovom svijetu zapravo samo traže svoje mjesto u ovoj džungli, da svi imaju isti cilj – boriti se za sebe i svoje bližnje i naprosto katkad moraju, ali moraju nesvjesno ili svjesno povrijediti druge, i da to nimalo ne znači da oni nisu zapravo dobre osobe zbog toga /jer i svi mi na isti način djelujemo, samo sebe ne gledamo, jer gledamo iz sebe ne na sebe/ možda onda zapravo se opustimo i u drugima počnemo viđati ono što oni jesu; a ne ono što mi od njih očekujemo.

Jer možda nije bitno što taj drugi nije kao mi, to ne znači da njegove kvalitete nisu i veće od naših..
Jer možda nije bitno što čitav svijet na tren globalno izgleda kao velika crna rupa koja kreće u bezdan..

Još uvijek postoje ljudi s kojima kad ih dodirnete osjetite kao da ih znate čitavu vječnost..
Još uvijek postoje trenuci u kojima ljudi daju najbolje od sebe i u potpunosti vam otvaraju srce i daju ono što niti jedan novac na ovom svijetu vam ne može pružiti..

A te ljude i te trenutke ne možemo pronaći ako se ne opustimo i vjerujemo. I ako smo spremni napraviti ludosti i naprosto vjerovati u ljudsku dobrotu.
A ja vam garantiram da je svatko nosi u sebi, samo je katkad potiskujemo, jer smo naučili skrivati je i stavljati masku hladnokrvne osobe, jer takvi kao lakše u životu prolaze..
Da, ponoviti ću još jednom, vjerujem da lakše prolaze, no jesu li sretniji???


Svi, ali svi samo traže isto na ovoj planeti napravljenoj od glinastih maski…



I za kraj, uvijek se sjetim one stare priče o Hindu koji dok je šetao uz rijeku ugledao škorpiona koji je pao u vodu i pokušavao se izvući. I u trenu dok mu je pokušao pomoći tako što mu je pružio ruku, škorpion ga svojim otrovnim repom ubode za dlan. No ovaj svejedno ponovno ispruži ruku da mu pomogne, no škorpion ga ponovno ubode.
I ljudi koji su prolazili upitaju podrugljivo:
-Zašto ga pokušavaš spasiti? To je škorpion, naravno da znaš da će vjerojatno te ubosti.
A Hindu im odgovori:
-Priroda škorpiona je da ubada svojim otrovnim repom. Moja je priroda da volim. Zašto bi se odricao svoje prirode da volim samo zato što je škorpionska priroda da ubada?



30.10.2006. u 22:41 | 33 Komentara | Print | # | ^

Zatvori kišobran, to nije kiša što po nama pada...

Image Hosted by ImageShack.us

Tamo puše vjetar sa sjevera...
...i on kaže da te ljubav nosi ovamo...
...dođi...
...dođi...
...ne ja ne mogu da te ne dodirnem...
….nikada te nisam više želio...
…dođi...
…dođi...



............
Danas kiša pada. Da, znam vedro je, ali moj auto je po povratku doma bio prekriven kapima kiše, pomiješan sa mirisom čežnje i onog osjećaja kada kao da vam nešto nedostaje. Znate onaj osjećaj kad se probudite ujutro i osjetite neku bol u trbuhu. Pa onda podignete jorgan, upalite svjetlo i promatrate svaki dio svog tijela.. I sve je tu, ništa ne nedostaje, a opet neki osjećaj praznine..
I danas kad sam išla doma kiša je padala. Makar je bilo vedro i zaklela bi se da su se i zvijezde u daljini vidjele….
Zatvori kišobran, ludo jedna, rekla sam si.. Možda od njega nećeš vidjeti ako zvijezde počnu padati…


..................

Moj najdraži film "Before sunrise"...
Nekome tko ga još nije gledao...


-Hoću da kažem, uvijek sam osjećala pritisak da budem snažna i nezavisna predstavnica žena...i da ne dozvolim da izgleda da se moj čitav život vrti oko muškarca.
Ali voljeti nekoga i biti voljen meni znači jako mnogo.
Ja se uvijek šalim na tu temu...ali zar nije sve što mi radimo u životu...način da budemo još malo voljeni?

Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao. Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..


Tako često sam bila sa ljudima i dijelila divne trenutke...kao što su putovanja, biti budan cijelu noć i posmatrati izlazak sunca. I znam da su to bili specijalni trenuci.
Ali nešto je uvijek bilo pogrešno.
Željela sam da sam sa nekim drugim.

Znala sam da je to što osjećam upravo ono što mi je najvažnije, ali oni to nisu razumjeli.
Ali sretna sam sa tobom.
Ne možeš znati zašto je ovakva noć u ovom trenutku toliko važna za moj život...ali jeste.
Ovo je divno jutro.
Misliš da ćemo imati još ovakvih jutara…..?

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

.................

18.10.2006. u 21:37 | 33 Komentara | Print | # | ^

Da, želim biti suncokret..on uvijek gleda prema suncu..

Jeste primijetili kako većina ljudi uvijek kreće sa čitanjem novina od zadnje stranice prema naprijed?
Moja majka recimo želi prvo da vidi osmrtnice; kaže kako je njenoj generaciji došlo vrijeme kad se više ne okupljaju na vjenčanjima nego na sprovodima. Sve je to nekad bilo drugačije, kaže tužno svaki dan.
Moj kolega jer je crna kronika na kraju, a on obožava ujutro histerično se smijati ljudskoj gluposti; jer u svojim 30 tak godina nije još shvatio bit ubijanja radi postavljene ograde među susjedima ili krivog parkinga.
Kaže mi jutros kako je neki dan netko bacio bombu na gornji kat samo zato jer su ovi preuređivali svoj prostor, a njega je iznervirala buka, pa je eto odlučio smiriti susjedstvo. Sve ide kvragu, kaže mi smijući se.

Ja više ne čitam novine, a i vijesti sam prestala da gledam iz čisto jednostavnih stvari – prestala sam da se zabrinjavam. Ionako ništa ne mogu da promijenim, mogu samo da se osjećam lošije. Naravno da sam u toku događanja, ali uvijek i nekako malo glave izvan toga..
Moj djed je recimo oduvijek obožavao svađati se oko politike, do zadnjeg dana dok je ležao na postelji morao se posvađati sa mojim bratom jer on ne razumije što je taj i taj htio s tim i tim napraviti. To je nekad bilo drugačije, govorio mu je stalno, nekad je vlast bila puno bolja.
Ovaj svijet je krenuo na zlo i nema mu više povratka, jer «nekad» tako nije bilo…Ni ubijanja, ni svađa, ni vlasti, ni ratova ni ničega..

.............
Da jer «nekad» je sve bilo lijepo i savršeno. U srednjem vijeku su ženama nabijali na noge željezne čizme jer su vještice pošto peku bolji kruh od one tamo susjede, turci su nekad kroz ljude nabijali kolce tako savršeno da umiru u toj neopisivoj boli danima, a gradovi i sela su se palili danonoćno..
Kažu kako je danas toliko krađa, nikad tako nije bilo; ma da, nikad, možeš mislit. Kao i da se ljudi nisu toliko ubijali.. Možda ne u tolikom broju, jer je na svijetu manje ljudi bilo, ali ubojstva su se dešavala svaki dan, a da nitko za to nije odgovarao. Zanimljivo mi je bilo čuti kako su nekada ljudi mogli napisati na komad papira da je netko tobože nešto napravio i ubacili to noću u jedan sandučić koji je bio pored suda, pa su tog nekog sutradan priveli i objesili na trgu nakon kratkog suđenja. Pa ako ste se htjeli riješiti nekog susjeda to ste mogli učiniti na vrlo nonšalantan način. O da, nekada su se ljudi javno vješali, a ljudi su uživali gledajući te prizore. A još bolji su mi bili oni prizori u kojima su u arenama lavovi trgali živu djecu i žene, a tisuće ljudi je bodrilo i navijalo.

A i kažu kako je danas se sve to izmiješalo nekako, veliki srazmjer bogatih i siromašnih, nikada tako nije bilo.. Ma ne, naravno da nije, carevi koji svaku noć imaju orgije, a siromašni koji žive u kućama od blata i umiru od gladi.
Kažu i kako su se obitelji danas otuđile, nema više neke povezanosti, ljudi sve manje ručaju zajedno, druže se.. Ma da, kako da ne, kao da je ikada toga i bilo. Možda onda kad su očevi davali svoje kćerke za jednu običnu kravu i onda kad nije bilo kontracepcije pa su rađali djecu jer su morali, a ne zato jer su htjeli, pa su se djeca međusobno morala brinuti jedna za drugu jedući palentu i krumpir po čitave dane. Ali voljeli su se svi, kako da ne, uvijek su se svi u svakoj obitelji voljeli samo ne danas….
A i nekada su brakovi trajali, ljudi su se voljeli više, danas se naprosto ne zna što je ljubav.. Ma naravno, samo ako si se rastao bi te ubili ili si bio izopćen pa si se sam mogao ubiti, ili si morao živjeti s nekim za koga su tvoji roditelji shvatili da bi bio tvoj odličan izbor (što nije imalo nikakve veze jer mu roditelji imaju dvije njive i par ovaca) pa su ljudi živjeli sretno i veselo do kraja života..........

.........................

Što zapravo želim reći?

Da ljudi nikada neće naučiti da izvor nezadovoljstva nije u stvarima izvan njih, već u samim njima.Svijet je oduvijek bio i biti će zao, kao što je oduvijek bio i biti će dobar.
Nikada nije bilo bolje niti će ikada biti bolje. Sutra ne donosi svijetlu budućnost samo zato jer je sutra, a starije generacije govore da je nekada bilo bolje samo zato jer su bili mlađi i na svijet su gledali sretnim dječjim očima, samo su to negdje uz put izgubili tu sposobnost.

I sve je u nama, oduvijek je bilo i oduvijek će biti…
Moj dragi David, o kojem sam jednom pisala, dečko koji je oslijepio u ranoj mladosti, a s kojim sam se jedno vrijeme družila, mi je uvijek govorio:
Meni svijet sada nije crniji i prije je isti takav bio.. Mrak ne ovisi samo o tome što ti se događa, već o tome što ti je u glavi..

Svima nama se svaki dan događaju teški i veliki problemi, nikome nije lakše samo zato jer ima novaca ili samo zato jer živi u americi ili iraku.
Sve je u glavi. Uvijek je bilo i uvijek će biti.
I nekome je crno kad na svijet gleda zdravim očima, a nekome je šareno u mraku.
Samo slijedeći put kad optužite čitav svijet za vašu nesreću, upitajte se… Jeli zaista on kriv zato jer je sve oko vas crno?


Možda nije zapravo bitno kakav je svijet oko nas i sve crne stvari koje se događaju, jer mi ih ne možemo promijeniti.
Ali zato imamo ovaj svoj mali svijet kojeg možemo mijenjati na tisuće različitih načina, urediti ga kako mi želimo, okružiti se posebnim ljudima i u tom svijetu mi smo glavni akteri
..


I možda kad shvatimo da stvari oko sebe naposto ne možemo promijeniti, već da jedino što možemo mijenjati smo mi sami; možda onda naučimo kako biti sretni..
Možda da...

A dotad ja ću i dalje sjediti ujutro u busu, sneno gledajući ljude oko sebe dok Balaš na mp3 pjeva neku poznatu pjesmu i čuditi se ljudskoj gluposti..
Zanimljiva smo mi bića...
Naučimo uvijek kad je prekasno....

12.10.2006. u 22:55 | 37 Komentara | Print | # | ^

A sa radia netko viče: No sikiriki!











Pakleni tjedan. Ako dosada nisam shvatila pravu formulaciju Murphy-eva zakona, eto, ovaj tjedan sam je potpuno savladala.
Kad krene loše… E onda krene. I ne staje. O ne. Ide. I još. I još. Sve dok ne tresne svom snagom u zid…………….

I što li sam iz svega toga naučila..?
Eh….


1. i osnovna lekcija tjedna:
„Važno je imati novaca. Važnije je međutim provjeriti s vremena na vrijeme da u trci za novcem i onime što se njime može kupiti nismo ostali bez onoga što nikakav novac ne kupuje. Najvažnije je niti jedno niti drugo ne shvatiti prekasno…“
Radeći po tko zna koju neplaćenu subotu i javljajući se na telefon umornog i tužnog muža moje šefice koji me moli da joj prenesem poruku da je čeka, ručak se hladi.. Zatim da joj poručim da je ručak spremio u frižider i da on ide u šetnju.. Zatim da se vratio sa šetnje i da moli da mu se javi kad završi.. I zatim muk.. Telefon je oko 16h prestao zvoniti.
Jednom mi je ispričala kako ga je prije 2 godine izdalo srce i da je zamalo umro pa više ne radi…. No pitam se…Jeli mu možda srce stalo davno, davno prije….?
Dali srce stane onda kad prestane kucati ili onda kad prestanemo njegovati ljubav…?

2. lekcija
„Daj čovjeku moć i vlast (čitaj i novac) i vidjeti ćeš kakav je..“
Što li je to u ljudima da se prema drugima – do jučer dragim ljudima – odjednom kad dobiju moć odnose kao prema nižim bićima? Kao da su manje vrijedni, samo zato jer su se oni uzdignuli stepenicu iznad na nekoj tzv. imaginarno izmišljenoj i formuliranoj društvenoj ljestvici?
I gledajući pohlepu i jurnjavu za novcem oko sebe shvatih… ma kvragu i novac, moć i sve ako nemaš ono ljudsko u sebi, ono iskonski što nas čini ljudima i suosjećajnima za ostale oko sebe..
I shvatih da ono što čovjek napravi vlastitim rukama se nikako ne može sa ničim drugim usporediti, jer nekako uviđam da oni koji dolaze na gotovo možda i jesu na tren sretni, ali nikako to ne znaju cijeniti… Niste li primijetili da ljudi koji nemaju novaca, a zajedno nešto stvore su sretniji i puno povezaniji od onih koji dođu u primjerice namješteni stan, uređenu kuću..?
Oni znaju što je život i znaju uživati u svakom plodu svoga truda.
A oni drugi.. Eh, oni imaju previše vremena i izmišljenih problema..


3. lekcija
"Kad ugledaš diva potraži sunce. Možda je to tek samo patuljkova sjena…"
I danas sam napravila nešto čega sam se strahovito bojala i radi čega sam čitavu noć se vrtila i budila jer je jutro donosilo nešto meni nepojmljivo i nešto za što sam bila uvjerena da ja to ne mogu napraviti i da nisam sposobna..
No zapravo…
Ako bilo tko na ovom svijetu nešto može uraditi i uradio je, zašto to ne bismo mogli i mi?
Uvijek kažem, da bi auto zakočio netko mora stisnuti papučicu, zar ne?
Isto tako je i s našim unutarnjim kočnicama, mi smo ti koji stišćemo papučicu, nitko drugi….
I lijepo je katkad s vremena na vrijeme naprosto dignuti nogu i pojuriti svom snagom, pa kud pukne da pukne… vjerujte, iznenaditi ćete se koliko možete i koliko ste sposobni…

4. lekcija
"Dobar te prijatelj vjernije slijedi nego tvoja sjena, koja te slijedi samo dotle dok oko tebe sja…"
Da, zaista. Naučila to jako dobro ovih dana, o da. Pravi prijatelji se u zlu poznaju. Oni koji znaju uvijek uskočiti, nasmijati, reći da im nedostajete i zaista to misliti, prepravljati slajdove u powerpointu satima umorni i dok bi trebali učiti (srećice, dobiti ćeš hrpu životinjskog carstva, napuniti ću ti čitavu sobu njima!!)…
U toj lekciji naučila sam po prvi put u životu da se treba riješiti svih kvazi prijatelja i onih koji su tu samo kad im nešto treba i bez grižnje savjesti izbaciti ih iz života. Katkad jednostavno stari i ofucani papir zaslužuje jedino biti bačen koš za smeće gdje mu je i mjesto..

5. lekcija
"Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad zaista nije ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna" (Goethe)
Da, zaista…. Zaista je tako….
Ima još jedna njegova koju bi tu ja ubacila
"Život je prekratak da bi pili loša vina.."
Pa ako to ubacite u pojam ljubavi, sve se može posložiti.. Ako je ljubav vino, a život je kratak.. ništa vam više ne trebam govoriti..
Kaže moj pjesnik, kako samo Retki nađu retke..
Ili - rijetki se potrude naći rijetke…


........................
ZAKLJUČAK iliti POUKA svega: Ying – yang (iliti nešto loše za nešto dobro)
"Nijedna škola nije naučila čovjeka biti sretan…"
Osvrčući se na sam početak – kad krene nizbrdo, e onda krene. I ne staje dok ne udari svom snagom u zid.
No uvijek udari i stane, nema vječnog pada.
I tu se samo razlikuju oni koji će udariti i naći snage ustati, pogledati na svijet i sunce iznad njih očima sretnog i razigranog djeteta koji u svemu vidi ono dobro, od onih koji će ostati sklupčani i vidjeti samo mrak.
A koliko sam u zadnje vrijeme čula, nad svima nama isto sunce sja, samo neki nikako da otvore oči…….

05.10.2006. u 18:30 | 33 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...

Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...


Image Hosted by ImageShack.us

Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..


Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...


Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....


Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...


Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...


Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....

.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....


Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....


Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..


Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........


Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'


Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....


...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....


Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....


Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...


Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...


Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...


Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?


Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??


Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...


Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"