..Ako je u vašem duhu prisutna tama,
iz vas prema drugima ne može sjati prava svjetlost..
Kad si sam u svom stanu možeš se baviti svojim mislima, možeš činiti greške, a da te ne kritiziraju ili preziru. Kada je usamljen, čovjeku se čini da je otvoreniji za druge ljude. Imamo iluziju da srećemo ljude, ali mi u njima zapravo vidimo ono što tražimo kod sebe.
I kada se dvoje ljudi zaista uspije sresti, kada između njih postoji neki prostor, oni se nisu u stanju potpuno otvoriti zato što uvijek tražimo i srećemo sami sebe, ne možemo se odvojiti od usamljenosti. A tu je onda i strah od kretanja u novi život, okretanja novog lista; oni javljaju strah, kod njih se javlja strah od napuštanja starih navika.
Sve što čovjek ne može prepoznati ili razumjeti plaši ga. A to onda kod njega stvara agresiju.
Ni jedna metoda nije garancija protiv usamljenosti. Metode nemaju posljedicu ukidanja usamljenosti, već smanjenja straha, straha od samoće. I samo tada se možemo odnositi prema drugima s uzajamnim poštovanjem. Znači, kada u drugome ne vidimo to što tražimo, nego ono što jest, tek tada će ljudi moći naučiti razgovarati normalno i biti ravnopravni u razgovoru……….
Zijah A. Sokolović
.................................
Večeras dok sam zatvarala prozore pogledala sam niz ulicu. Zimsko vrijeme počinje i čitav kvart je poprimio neki sjetan i miran obzor. Samo svjetla koja gore i roletne koje se zatvaraju mi govore o tome da su sve oko mene LJUDI.
I sad će zima i dok se budem vraćala doma lagano će svjetlost davati samo stare ulične lampe i svjetlost iz zatvorenih prozora. I volim katkad pogledati najviše zgrade u svom gradu i onako dok nekog čekam brojati prozore stanova u kojem gori svjetlo.
1..2..3..4..5.. 6-ti se ugasio..6 opet..7..
I volim na tren zamisliti što ti ljudi unutra rade.. Koliko od tih ljudi je noćas zaspalo samo u krevetu, koliko njih je zaspalo s nekim, ali sami i koliko njih ne može spavati i sjedi pred upaljenim tv-om, a da ih upitate što se vrti na programu ne bi znali reći..
I znam se pitati koliko ljudi će sutradan ujutro sjediti na svom poslu, piti kavu, smješkati se i biti sami u prostoriji punoj ljudi. A istodobno drugi trenutak neće osjetiti suosjećanje prema drugoj osobi koja je možda tu istu noć probdjela. Možda ih je samo betonski zid dijelio, možda su sjedili zapravo 10 metara jedno od drugog ne znajući da oboje u istom trenu gledaju kroz prozor i puštaju hladan zrak da ulazi u stan ne želeći zatvoriti prozor dok polugoli sjede u naslonjaču potajno želeći da im hladnoća uđe u samu srž bića. Kad otupiš je lakše; kažu mi katkad neki stariji ljudi, što manje osjećaš, što si hladnokrvniji i ne daš da se netko poigrava s tobom to ti je lakše u životu.
Kad sam nakon pripravničkog staža potpisivala ugovor o zaposlenju šef mi je imao samo jednu veliku, ali ogromnu kritiku – previše sam nasmiješena i previše u svima vidim dobro, naivna sam zapravo katkad, rekao je; a to u mom poslu nije dobro. Nije ni u jednom, zapravo nadovezao se, to vani je džungla i svi će te pojesti kad izađeš na ulicu s ovakvim stavom prema ljudima.
Žena njegova mi se kasnije povjerila da ne spava dobro noću. Šutjela sam i razmišljala,zaista, kako i bi spavao, da ja živim u toj džungli u kojoj on smatra da živi, iza svakog ugla bi očekivala napad neke bijesne životinje…
Da, zaista kad otupiš je lakše. No jeli sretnije? Ying yang. Bez jakih bolnih osjećaja, ne možemo imati niti ona topla ljubavna i prijateljska.
I pitam se katkad… Jesu li sretniji ljudi koji u svima gledaju pozitivnu stranu, a zatvore oči lagano i prijeđu preko onih negativnih strani– koje svi na kraju krajeva nosimo u sebi ili oni koji prilaze ljudima sa suzdržanim stavom?
Jer možda je bit u svemu prihvaćanje činjenice da svatko od nas nosi nešto loše u sebi. A to loše većinom percipiramo lošim jer je različito od nas, a sve što je drugačije smatramo negativnim.
Različito je zapravo loše, rekli bi stariji.
A bez različitosti zapravo nikad ne bi naučili nešto novo… Proširili vidike, naučili nešto..
Osjetili neki novi osjećaj..
I možda tek kad prihvatimo da svi ljudi na ovom svijetu zapravo samo traže svoje mjesto u ovoj džungli, da svi imaju isti cilj – boriti se za sebe i svoje bližnje i naprosto katkad moraju, ali moraju nesvjesno ili svjesno povrijediti druge, i da to nimalo ne znači da oni nisu zapravo dobre osobe zbog toga /jer i svi mi na isti način djelujemo, samo sebe ne gledamo, jer gledamo iz sebe ne na sebe/ možda onda zapravo se opustimo i u drugima počnemo viđati ono što oni jesu; a ne ono što mi od njih očekujemo.
Jer možda nije bitno što taj drugi nije kao mi, to ne znači da njegove kvalitete nisu i veće od naših..
Jer možda nije bitno što čitav svijet na tren globalno izgleda kao velika crna rupa koja kreće u bezdan..
Još uvijek postoje ljudi s kojima kad ih dodirnete osjetite kao da ih znate čitavu vječnost..
Još uvijek postoje trenuci u kojima ljudi daju najbolje od sebe i u potpunosti vam otvaraju srce i daju ono što niti jedan novac na ovom svijetu vam ne može pružiti..
A te ljude i te trenutke ne možemo pronaći ako se ne opustimo i vjerujemo. I ako smo spremni napraviti ludosti i naprosto vjerovati u ljudsku dobrotu.
A ja vam garantiram da je svatko nosi u sebi, samo je katkad potiskujemo, jer smo naučili skrivati je i stavljati masku hladnokrvne osobe, jer takvi kao lakše u životu prolaze..
Da, ponoviti ću još jednom, vjerujem da lakše prolaze, no jesu li sretniji???
Svi, ali svi samo traže isto na ovoj planeti napravljenoj od glinastih maski…
I za kraj, uvijek se sjetim one stare priče o Hindu koji dok je šetao uz rijeku ugledao škorpiona koji je pao u vodu i pokušavao se izvući. I u trenu dok mu je pokušao pomoći tako što mu je pružio ruku, škorpion ga svojim otrovnim repom ubode za dlan. No ovaj svejedno ponovno ispruži ruku da mu pomogne, no škorpion ga ponovno ubode.
I ljudi koji su prolazili upitaju podrugljivo:
-Zašto ga pokušavaš spasiti? To je škorpion, naravno da znaš da će vjerojatno te ubosti.
A Hindu im odgovori:
-Priroda škorpiona je da ubada svojim otrovnim repom. Moja je priroda da volim. Zašto bi se odricao svoje prirode da volim samo zato što je škorpionska priroda da ubada?
Post je objavljen 30.10.2006. u 22:41 sati.