draga raga
06.02.2009., petak
Po sumama i gorama
Postala sam povrsna. Osjecam po nacinu razmisljanja, a vidim po nacinu na koji pisem ovdje. Uvijek sam spremna ocijeniti nekoga ili nesto na drugi pogled, na treci, cetvrti... Razlika je u tome sto sam naucila jasno kada je dovoljan samo prvi i jedini pogled  Volim napisati naslov prije nego sto pocnem puniti prostor za novo pisamce. Htjela sam da to danas bude "O dubinama i sirinama" i htjela sam napisati nesto osobno, nesto terapeutsko, nesto.... nesto sto objasnjava zasto sam uopce pocela pisati blog. O dubinama i sirinama zvuci jednako kao po sumama i gorama! Po sumama i gorama! Sjetila sam se kako su moju generaciju, kad smo bili treci ili cetvrti razred, sredinom 80-ih, odveli na izlet na Petrovu goru. Sjecam se da smo se ludo zabavljali jureci kroz sumu, igrajuci se, jeli smo sendvice lizika s presanom sunkom i abc sirom i pili sokice od narance u sjajnom tetrapaku  Dobro, moj je sendvic bio bez presane sunke sa zelenom salatom  ali to je onda bilo neki standard za sendvice u mojoj skoli U torbama smo imali i jabuke, narance i mandarine, a manje se jelo slatkisa i cipsa. Moja razrednica nije dozvoljavala slatkise da bi se smanjilo povracanje u busu  Imali smo i odgojno-edukativni program. Potjeralo nas u partizanske zemunice. Bile su niske, toliko se sjecam. Vodic je rekao da svi ispruzimo ruke i dodirnemo zemljani strop. Onda je ispricao da su tako partizani drzali ruke kad bi ih Nijemci trazili po sumama. Nijemci bi bajunetom probijali tlo i ako bi osjetili prazno, znali su da je tu zemunica. Zato bi partizani podmetnuli ruke kako bi ostrica prosla kroz meso i pruzila potreban otpor. A partizani su morali biti potpuno tiho. Nikad nisam zaboravila uvrijedjeni izraz na licu vodica kad je neki mali zagrebacki pametnjakovic upitao je li bilo onda krvi na ostrici noza  Kakve smo sve izlete prosli! Jedan od traumaticnijih (da li to rijec ili spada u klasu izmisljenih kao najidealnije?!) bila je posjeta farmi i klaonici PIK Vrbovec. Mi djeca bili smo u sandalama i noge su nam do gleznja propadale u blato. Tehnolozi u krvavim, nekad bijelim kutama pokusavali su sakriti ocaj i objasnjavati hladno i smireno dok su djeca zelena pokusavala povracati sto manje. Zaudaralo je na krv. Moji su necaci osnovnoskoolci. Moram se raspitati kamo njih vode na skolske izlete! |
