Dosanjana

08.06.2009., ponedjeljak

Dosta šutnje!

Danas sam ovo poslala u Globus, jer su me toliko iznervirali da sam/smo odlučili da je dosta bilo šutnje!


Odlučili smo vam se obratiti ovim putem, pošto smo došli do zaključka da našom šutnjom ništa nećemo postići, a trpjeti ovo više ne možemo. Osvrćemo se na vaš tjednik broj 965 od 5. lipnja 2009, naročito na dva vaša novinara i njihove članke – Denisa Kuljiša i Jasnu Babić.

Zgroženi smo govorom mržnje kojim ovo dvoje novinara iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, obasipaju čitatelje! Da živimo u nekoj normalnoj, pravnoj državi, Denis Kuljiš bi odavno bio kažnjen za sve gnjusobe, laži, klevete, podvale, podcjenjivanja, ne samo novčanom kaznom, nego i kaznom zabrane javnog pisanja i djelovanja! Konstantnim progonom i govorom mržnje, gnjusnim objedama «časti» i iz novinskih stupaca i sa malih ekrana gospodina i pjevača Marka Perkovića Thompsona, a njegovu publiku svrstava u kategoriju «kila mozga dvije marke», a može i puno jeftinije! Svoju kolumnu pod naslovom «Thompson u Bandićevoj režiji: generalka za fašistički puč» započinje teatrom apsurda – opisivanjem svekolikom čitateljstvu autoritarnog sindroma. Tako da su se čitatelji odjednom našli negdje u osamdesetim godinama kako izlaze iz nekog narodnjačkog kluba iako im je Kušljiš tako želio predočiti MPT-ove koncerte. Jer svatko tko je barem jednom bio na MPT-ovom koncertu zna da ovo što je napisano nema veze sa zdravim mozgom. Međutim, i sam naslov kolumne je grozomoran, izašao iz nekog najdubljeg kazamata bolesnog uma! Nazivati desetke tisuća ljudi fašistima nije ništa drugo nego čisti i nepatvoreni govor mržnje. A da u tome nema niti trunke istine, zna Denis Kuljiš dobro, jer da su ti ljudi išta od onoga čime ih je etiketirao, NIKADA ne bi takvo što napisao, jer bi se bojao za svoj goli život. Ali on dobro zna da je sve što je u tom gnjusnom štivu iznio čista laž i da mu od tih groznih «fašista», «protofašista», «desničara», «ustaša», to «horde jadnika», tog «čopora» koji samo čeka da nekoga rastrga neće pasti niti dlaka s glave i zato pljuje, pljuje, pljuje, blati, gadi, kleveće, gazi, podcjenjuje i najviše od svega – MRZI. Normalnom čovjeku jednostavno da dođe zlo od ovakvog članka, od ovakvoga Kuljiševoga razmišljanja, načina življenja, bivstvovanja... Jer on sebe svrstava u građane, dok smo mi drugi ??? sudeći po naslovu fašisti pa nas treba sve, neke preklane, druge žive, kao nakon Drugog svjetskog rata pobacati u jame. Ili bi nam Kuljiš otvorio hotel s pet zvjezdica na Golom otoku, jer smo mi fašisti, a on je (i njemu slični) građanin, on je liberal, veliki, vrli demokrata koji svoj svjetonazor i životni stil hrani patološkom mržnjom, strahom, najgorom grubošću u pisanoj riječi, cinizmom, a iz svoje pozicije moći (koju u Hrvatskoj zaista i ima) vrši destrukciju po svima onima koji razmišljaju drugačije od njega, a to on i oni nikako ne dopuštaju! Da, Denis Kuljiš nedvojbeno pati od onoga čime optužuje i blati nas «fašiste» koji samo što nismo digli puč – nedvojbeno pati od autoritarnog sindroma. I još neki ljudi ozbiljno i istinito shvaćaju njegove članke... Jad i bijeda demokracije, pravne države i Denisa Kuljiša, proletera koji je u komunističko vrijeme pisao komunističke pamflete i navikao prozivati bez ikakvih posljedica svakoga tko bi mu se činio nepodoban i u neskladu s njegovim mišljenjem i svjetonazorom.

Novinarka Jasna Babić nam je u svom članku «Kako je Sanader «izdao» desničarski kult heroja Ante Gotovine» po n-ti put demonstrirala da još uvijek trpi teške psihičke i emocionalne posljedice nestanka bivše države i uspostave samostalne i neovisne Republike Hrvatske. Možda bi trebala otići na psihijatrijsko vještačenje, zacijelo bi joj bio dijagnosticiran PTSP, pa onda može i u mirovinu, da oslobodi prosječne hrvatske čitatelje svojih plaćeničkih pamfleta i fenomenalnih tumačenja najnovije hrvatske povijesti! Tako nas ta vrla i vrsna novinarka obavještava da je Gotovina i njegov slučaj (i ljudi koji su stali u njegovu obranu, naravno) posljednji bastion «ustaško-kriminalno-špijunske desnice». Doista teške riječi, jer njima etiketira kao fašiste i kriminalce preko nekoliko stotina tisuća ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i obranili ovu državu i sve njene građane od fizičkog istrebljenja. Samo to dotičnoj novinarki još nije jasno, ili jednostavno ležerno prelazi preko činjenice da slučaj Gotovina nije suđenje samo tamo nekom generalu, nego puno više. Dotična nas pokušava prosvijetliti svim svojim snagama, pozivajući se na svemogući, sveznajući i neprikosnoveni Haaški sud, o stvarnoj naravi akcije Oluja i, naravno, cijeloga Domovinskog rata, koji je za nju jednostavno «udruženi zločinački pothvat». Pri cijelom tom pljuvanju i blaćenju mi, prosječni čitatelji, ne smijemo smetnuti s uma da je dotična napisala stotine i tisuće članaka na temu Domovinskoga rata, ne zato što mrzi Hrvatsku, nego iz velike ljubavi prema Hrvatskoj i svim onim stanovnicima Hrvatske koji još nisu doživjeli prosvjetljenje i proživjeli katarzu za strašne zločine što su ih počinili dok su pokušavali sačuvati žive glave ratujući protiv treće najjače armije u Europi. Naša sreća da je ona tu katarzu doživjela sjedeći usred Domovinskog rata u Knez Mihajlovoj ispod 5 metara visokog spomenika Draži Mihailoviću (i onda se čudi da ju je netko špijunirao. Smiješno). Pa sada tu istu katarzu moramo i mi doživjeti pošto-poto. Srećom pa je rat završio prije nepunih petnaestak godina pa još uvijek ima živih ljudi koji su sudionici Domovinskoga rata, svjedoka onoga vremena, inače bi nas Babićka i njoj slični novinari uvjerili u tko zna što. Ovako smo samo ustaše, kriminalci i špijuni.
O zlokobnosti i neetičnosti njezina pisanja svjedoči uporno insistiranje na nesuradnji Hrvatske sa haaškim sudom po pitanju topničkih dnevnika. Tako da se nije čak ni potrudila pročitati članak s jednim od svjedoka optužbe (!) Markom Rajčićem koji je lijepo objasnio kakvi to dokumenti nedostaju u Haagu. Ne nedostaju neki tamo topnički dnevnici, ne, nego nedostaju planovi, tj. dijelovi planova djelovanja topništva zbornog područja. Pa kakve sad veze imaju planovi sa provedbenim dokumentima i sa konačnim stanjem na području Knina i općenito Krajine, upitali bi se ljudi sa zrnom mozga u glavi? Pa zar smo se pet godina igrali video igrica ili Rizika pa smo malo drugačije proveli od planiranoga??? A mi koji smo bili par dana nakon Oluje u Kninu nismo se mogli načuditi koliko je grad ostao u komadu i koliko je neoštećen. Nismo se mogli načuditi ljudima koji su s nama, tom, po Babićki, zločinačkom vojskom, ustašama, u korak bježali u šumu vodeći sa sobom djecu dok smo ih mi molili da se vrate svojim kućama. Nismo se mogli načuditi kad su nam, izgladnjelima, prodavali janjčiće za 50 maraka jer ne primaju kune pošto ne znaju što bi s njima jer su očekivali povratak svojih, a nevjerni Tome se ne mogu načuditi našim pričama da smo morali plaćati Srbima s oslobođenih područja janjčiće, da im ih nismo oteli, a kamoli da bi nekima od tih ljudi naudili. I to je to zloglasno čišćenje i rješavanje srpskoga pitanja. Da, zločinački je to pitanje riješio Savo Štrbac kojeg smo imali priliku gledati i na nacionalnoj TV i slušati njegova objašnjenja o masovnom povlačenju iz Krajine s ciljem očuvanja «biološke mase». I onda su Hrvati zločinci!? Hrvati su genocidni, mi smo proklete ustaše, zloglasni koljači koji su držali koncentracione logore. A gdje smo ih to držali, po Crnoj Gori, Vojvodini, Srbiji?!
Novinarkina mržnja ide tako daleko da u jednom trenutku u istoj rečenici spominje Pukanićevo ubojstvo i maestralno ga povezuje s Gotovininom obranom. Zaista sjajno izvedeno u režiji novinarke Babić! Jedino što nikako nije uspjela shvatiti u vezi Gotovininog uhićenja jest činjenica da se Ante Gotovina predao, što se i više nego jasno vidi na uspješno snimljenoj i smontiranoj snimci uhićenja. Pa baš nas zanima kako joj je to promaklo? I njoj i tolikim hrvatskim novinarima. Pa taj je čovjek mogao do kraja života uživati na mnogo luksuznijim lokacijama od ove na kojoj je uhićen jer ima potporu velikog dijela hrvatskoga naroda, ali on je bio toliki junak (kao i za vrijeme Domovinskog rata) da je podnio i tu žrtvu i, nesumnjivo u dogovoru s hrvatskim vlastima, predao se onom izrežiranom cirkusu – Haaškom sudu - čija je pristranost neupitna, čija je svrha danas i više nego očigledna ispodprosječnom hrvatskom čitatelju, ali ne i našoj vrhunskoj novinarki, a to je jednostavno izjednačavanje zločinca (Srbije) i žrtve (Hrvatske) (ovo u zagradama se jednostavno mora istaknuti pošto mnogim hrvatskim novinarima i intelektualcima dandanas nije jasno tko je zločinac, a tko žrtva u Domovinskom ratu).

Zanimljivo je kod oboje novinara, i Kuljiša i Babić (i mnogih drugih novinarskih perjanica), da se oni deklariraju kao građani, veliki europejci, oni su zagovaratelji i branitelji ljudskih prava, oni stoje na prvim crtama obrane pravne države, svoje djelovanje su posvetili promoviranju Europske unije i njezinih vrjednota... Ono što ova piskarala nikako ne mogu shvatiti, bolje reći sa čime se nikako ne mogu pomiriti, jest činjenica da su hrvatski branitelji, hrvatski domoljubi devedesetih godina prošloga stoljeća davali svoje živote za slobodnu Hrvatsku, za europsku Hrvatsku, za Hrvatsku pravnu državu, za Hrvatsku u kojoj se poštuju ljudska prava, za Hrvatsku koja je izašla iz komunjarskoga mraka u kojem su navedeni novinari i njihovi pokrovitelji blistali svojim boljševizmom! U vrijeme rata svoje su djelovanje posvetili rušenju ovako zamišljene Hrvatske države, Hrvatske europskih vrijednosti, a danas, petnaestak godina nakon rata prodaju nam svoje lažno svjetlo, svoju građanštinu, svoj liberalizam, a u biti pomno sakriveno jugonostalgičarstvo najcrnjega terora kao vrhunske moralne vrijednosti. Bravo, bravissimo!

Dosanjana i suprug, učesnik «udruženog zločinačkog pothvata»

<< Arhiva >>