Moram priznati da ne razumijem ljude koji cijelu godinu čekaju i planiraju ljetni ili zimski godišnji odmor, puste novce troše na putovanja, zadužuju se i dižu kredite za dva tjedna morskih ili zimskih radosti.
Možda je moja sreća što živim u kući s malim komadom vrta, u zelenom predgrađu Rijeke. Kad pogledam svoju okućnicu, to je živi krš, ali – ima detalja koji razvesele oko i razgale dušu. I želim ih podijeliti sa vama.
Ovo je dragoljub, tako kažu, prekrasnih narančastih ili žutih cvjetova, a ako se uspije sačuvati za dogodine, dvije se boje pomiješaju, pa nastaju šareni prekrasni cvjetovi. Na dodir su svileni, mekani, puteni, a listovi divne zelene boje, poput lopoča, pružaju divan taktilni osjećaj.
Ovi rozi cvjetovi, uopće ne znam kako se zovu, rastu u velikim busenima i preko dana su zatvoreni. Ali predvečer, rašire svoje uspavane glavice i divni su.
Ispred njih su buseni pitome djeteline, velike kugle prepune rozih cvjetova. Sve je u vrtu toliko gusto da se u njemu kriju razne životinje, pa sam tako uspjela, na ne znam koju foru, u kadar uloviti kosa.
I smokva. Gusta, gusta, prepuna mednih plodova, pruža prekrasan hlad i zaštitu.
Tu se skriva moj prijatelj kos. To je mlada ptica koja nam je jednog snenog jutra skoro skrivila prometnu nesreću, ali je jako draga i ne previše plašljiva. Nadam se da će izrasti u pravu pticu, čini mi se da je ženka.
Ovo je najobičniji korov. Gustim slojem prekriva tlo, ali plijene pažnjom maleni žuti cvjetovi, a kad hodaš bos – najfiniji tepih!
S druge strane, pak, prizor bez ikakvih boja, osim svih vrsta zelene. Juka, odnosno drvo života, nanovo raste, nakon što smo ju porezali do kraja. Grožđe kardinal, koje će biti one divne roskasto-crvenkaste boje, velikih boja i božanskog okusa, a iza njega drvo kakija, koje će nas razveseljavati svojim slatnim i ukusnim plodovima narančaste boje u kasnu jesen, kada svo lišće sa okolnog drveća popada, pa i sa njega samog, ostaju samo jestivi «lampioni». I u svim vrtovima, vječito prisutan bršljan, rustikalan, oporog mirisa. A u desnom gornjem kutu, tek tračak velikog japanskog zimzelenog grma, špricane zeleno-žute boje, a u veljači tek-tek proviruju između gustog lišća crvene bobice.
S drugog kraja kuće, opet drugačiji prizor. Ogroman grm žutih i narančastih cvjetova, onih najobičnijih, ali čak im i lišće ima divan miris, koji na rukama ostaje satima.
Među njima, hlad su našle i patuljaste ruže, koje se traže u gustišu poput bisera u školjkama.
Pa čak i slak, uporan i tvrdoglav korov, koji puže i davi ostalo bilje, ima čara.
Mjesta ima i za povrće. Krastavci, tikvice, mrkve, salata, blitva – sve fino, nešpricano, divnih okusa kakvi se niti u jednom dućanu ne mogu pronaći!
U najsušnijem dijelu vrta, uspijevaju još samo agave. Jedna manja, od tek pola metra, ali plijeni krasnim debelim listovima žutih rubova, i jedna gorostasna običnih listova, a služi kao dječji vrtić mojim kosićima kada prvi put izlaze s roditeljima u šetnju i učenje.
A tu je i naš obiteljski mezimac, koji nas, unatoč pokojoj godini, još uvijek uveseljava svojim glupostima, a sada si je našao "pravog" protivnika, mače od tri mjeseca, da se dobro izlaje na njemu, kad već ne može doći do njega.
Pa kuda bih ja to trebala ići da pogledam Božja i rukom stvorena čudesa??? Ljepota je u malim stvarima, ljepota je skromnost, mogućnost uživanja u detaljima. Ne trebam ići stotinama kilometara daleko, kad mi je Bog sve dao na dohvat ruke. Hvala Bogu!
|
