promatram, razmišljam
23.12.2008., utorak
Prekasno
|
Sad ti više ne mogu reći napiši mi pjesmu u našim se godinama pjesme još samo katkad slučajno pročitaju u nekom zaboravljenom časopisu na dugom ljetovanju kad pada kiša Odzviždi mi istu pjesmu strasno kao što zvižde dječaci koji će ovo ljeto zamomčiti Po redu mi odzviždi prah pelud matičnjak med saće i vosak Ako budeš točno odredio visinu tona i duljinu trajanja nevidljive niti koja spaja tvoja skupljena usta i moje uho možda će sličiti na ljubav Ništa ti unaprijed ne mogu obećati Glasno mi odzviždi jer mi se drugi tonovi miješaju u sjećanju drukčiji zvižduci s drugim značenjima pa se nametnu i izdvoje u poseban pisak kao što je sjećanje na zvižduk vlaka koji je na ulasku u tunel pisnuo i dok se svjetlo (koje uvijek označava kraj ili početak) još nije naziralo imala sam dojam da nečija ruka očajnički pokušava naći moju ruku Ali to je motiv iz neke druge pjesme od čijeg me mraka može spasiti tvoj zvižduk kao znak da smo već s one strane. Jozefina Dautbegović Dana 27. studenog 2008. godine Njena duša se vinula ... ... Ništa ti unaprijed ne mogu obećati Glasno mi odzviždi jer mi se drugi tonovi miješaju u sjećanju ... |
