Sad ti više ne mogu reći napiši mi pjesmu
u našim se godinama pjesme još samo katkad
slučajno pročitaju u nekom zaboravljenom časopisu
na dugom ljetovanju
kad pada kiša
Odzviždi mi istu pjesmu
strasno kao što zvižde dječaci koji će ovo ljeto
zamomčiti
Po redu mi odzviždi
prah pelud matičnjak
med saće i vosak
Ako budeš točno odredio visinu tona i duljinu trajanja
nevidljive niti koja spaja tvoja skupljena usta i moje uho
možda će sličiti na ljubav
Ništa ti unaprijed ne mogu obećati
Glasno mi odzviždi jer mi se drugi tonovi miješaju
u sjećanju
drukčiji zvižduci s drugim značenjima
pa se nametnu i izdvoje u poseban pisak
kao što je sjećanje na zvižduk vlaka koji je
na ulasku u tunel pisnuo
i dok se svjetlo (koje uvijek označava kraj ili početak)
još nije naziralo
imala sam dojam da nečija ruka očajnički pokušava
naći moju ruku
Ali to je motiv iz neke druge pjesme
od čijeg me mraka može spasiti tvoj zvižduk
kao znak da smo već s one strane.
Jozefina Dautbegović
Dana 27. studenog 2008. godine Njena duša se vinula ...
... Ništa ti unaprijed ne mogu obećati
Glasno mi odzviždi jer mi se drugi tonovi miješaju
u sjećanju ...
Post je objavljen 23.12.2008. u 16:10 sati.