promatram, razmišljam
16.11.2007., petak
Čarolija zaborava
|
U ovom prostoru omeđjanom stablima mog razuma, u ovom prostoru bez središta svjetla, bez okusa, bez glasova, u ovom sjećanju, zatvorenom u tamni obruč tijela, u ovoj boli u ljubavi nepravednoj, u ljubavi ja dozivam lice koje sam posjedovala jučer, ja dozivam noć. U ovaj sat neponovljen, u ovaj dan neotrovan blizinom vremena, u strahu prisutnom međju oblicima, u ovaj moj plač neka iz mahovine iziđju sve košute i polože moje tijelo na zle i visoke borove, danas, na dan neprolazne osvete, neka umorne žene svežu moja stopala i zapale sve lađje, snene pod lukom mog vrata. Ja zovem. Neka dođje velika tišina, neka dođje velika tišina, neka se rijeke udalje od obala i tijelo neka napusti dubinu vlastite krvi, jer ja više ne poznajem granicu svog krika, ne vidim više daljinu izmeđju dva neba, ne osjećam krv. U ovaj suton sastavljen od dva oblika patnje, u ovu plahost koju nose stupovi lagani od nevinosti ljeta, u ovaj san ja dozivam riječi nage i bez uspomena, ja dozivam agoniju hladniju od snijega. U disanju moje kože, u ove plohe tuge, u ovu tamu, ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina, vjetar zaborava ja dozivam pčele, da lancima bez zvukova zarobe tu travu taj plamen na tvom imenu. Ja zovem. Neka se mora preliju u presušen izvor zemlje i zaustave krv koja me napušta, neka se moja zaljubljenost pretvori u osamljene perivoje, moj osmijeh otuđji od sunca, neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje prodru kroz ovaj plemenit okus smrti. Nadjite me, vežite me, spalite moje sjećanje, zakopajte moje sunce u jezgro najtamnijeg korijenja, otvorite moje dlanove od soli i oduzmite mi taj lik koji i šljunak pretvara u ljubav. Irena Vrkljan ... Nadjite me, vežite me, spalite moje sjećanje, zakopajte moje sunce u jezgro najtamnijeg korijenja, otvorite moje dlanove od soli i oduzmite mi taj lik koji i šljunak pretvara u ljubav. ... |
