promatram, razmišljam
29.10.2007., ponedjeljak
Panika samoće
|
Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađjuju, sam sebi nikada ne dosađjujem, sam se mogu samo nečim zanimati. Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive. I zato ne poznajem prave samoće, i otkako mi je prošlo petnaest godina ne postavljam samoći nikakvu aureolu. Prava samoća možda vodi ravno u zločin. A ja važim tako neženiv, ljepše nego onaj namrgođjeni Danac. U samoći sam dozreo. Ali što je bila ta samoća nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom? Što je bila ta samoća nego ujednačenje u sebi raznih glasova, raznih nagona? Traženje veze i saobraćaja. Samoća može biti panična, kao neke nepregledne prašume. Iz takve samoće mogu siknuti izvori ludila, mahnitanja. Ali teško mi je samoći dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij. Najviše su sami oni koji su od sebe najviše dali. Oni vode u tajnu objasnivši se. Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoć ipak samo poza. Veći iznos rada nas poglavito miješa s čovječanstvom, a ne bratimljenje uz čašu, teatralno grljenje, i popustanje nemjerodavnosti, tovirna i lupanar. Pojedinačka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinačke propasti rupe su koje će rasparati haljinu. Ja biram društvo, rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoći. U evanđjeoskoj priči je bio jedan đjavo koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja. Ne mogu se previše družiti kada sam samo do neke mjere saopćiv. Prava je samoća uvijek dobro društvo — isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine. Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci.... A tek mislioci su se prvi naučili da budu privatni, tajni ljudi. Augustin Ujević ... Prava je samoća uvijek dobro društvo ... |
