promatram, razmišljam
15.10.2007., ponedjeljak
Približavanje oluje
|
PogIedaj one oblake, Vera, zašto šutiš Nisam, zaboga, životinja, aIi evo kiše Kako je naglo zahIadnjeIo DaIeko smo od grada. U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala. Mi smo sada jedno i čemu govoriti Žuti oblaci obično donesu tuču Sve je već nijemo, zrikavci i žito. Ako ti želiš, možemo i ostati Bojim se za tebe, za mene je svejedno Gromovi su opasni u poljima A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami). Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja. Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama. Ne plači, Vera, to su samo živci I oni slute oluju. Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes. Zakopčaj haljinu, gIe i cvijeće se zatvara Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi. Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto. MoIim te brže koračaj i nemoj se osvrtati. Slavko Mihalić ... MoIim te brže koračaj i nemoj se osvrtati ... |
