promatram, razmišljam
26.08.2007., nedjelja
Dušo moja, tebiii ...
|
Tajanstvena Bukom te vreve i sredine tijesne Ja uho pružam za glasove tajne I donose mi utjehe beskrajne, Ponavljaju mi pjesme urnebesne. Uhodim kako moje misli bijesne Teku u gorke suze živodajne, I slutim uru gdje će strašne tajne Gromadom crnom zgnječit noći nesne. - Tko sam i što sam, što ću, koga volim, Što tražim, kuda idem, za čim lutam?- Uzalud nebo za odgovor molim, Uplašen sobom svoje suze gutam; Tajanstvo stvari i života zebe, Ne poznam ništa, a najmanje sebe. I tako, neke noći, usred druma Preteku jezik neke riječi kobne, strah me je od njih, i strah me je zlobne pomisli da sam, možda, sišo s uma. Čemu sva borba, čemu bolna gluma? Znam da su moje sanje sitne, drobne, Da neće smijenit sudbine zlokobne, I da ću ići, ići do svog huma. -Ljubljena ženo, tko si ti da jesi, Luđačku ljubav suvišno je kriti, Al ja sam sitan za sjaj što te resi, Pa makar jesam ono što ću biti.- Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi, i ja sam zadnji, makar bio prvi. Kad rekoh kletve protiv sviju žena, kako da kliknem tvoje blagoslove? Lažov je ovaj što me moćnim zove, Jer gordost imam, al je moć slomljena. Pobijeli često proračunska pjena Usnice zvane za besjede nove; Da l' s pravom viknuh zadnje Tuge ove: „renate srcu rob za sva vremena?“ Jer iz tvog visa preko gužve grube Ti si mi rekla:“ Mojom stopom idi, Pokazat ću ti kako gospe ljube I dati pogled koji globus vidi“. Al od te čari i od suda toga Kraljež mi krši breme moga Boga. Velik sam bio, dok sam bio dijete, al sad me lome vidici i mašte; želje su bile očajne i tašte, a slabe snage samuju, uklete. I, nedostojan uzvišene mete, ištem tek zelen pokoj neke bašte; zar, više biće, ja da volim? Baš te obožavam, jer ne voli se svete. Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan ko zvučne grane u mrku boriku; ozvanjam:nisam jednak, nisam ravan, i ja se davim u vrisku i kriku, i sladogorko kušam gdje me drobi teška crnina i nestalnost kobi. S ranom u tom srcu, tamnu i duboku, S tajnom u tom trudnu i prokletu biću, sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću; smrt je tvoja ljubav pri svakome koraku, smrt je u tvom iću, u tvojemu piću, smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku, smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću. Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu, Što ti vrijedi volja i voljenje slijepo? Srce bije, pluće diše uzaludu; Gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo; Kao sveli miris u razbitu sudu Pogiba u tebi pjev što si ga tepo. Augustin Ujević Bukom te vreve i sredine tijesne Ja uho pružam za glasove tajne I donose mi utjehe beskrajne, Ponavljaju mi pjesme urnebesne. |
