promatram, razmišljam
05.06.2007., utorak
Tebi dušooo ...
|
Bogu hvalaaa ! koliko muke a bez vezeee ... da nije zbog Augustinove rečenice, oko mene sve zemaljci ... Pa ne mogu virovat, toliko dana i nikako ne uspjevam, evo sada, iz prvog poteza ! Zahvaljujem svima koji su navraćali, imali volje i strpljenja, svima nježni osmjeh šaljem. Vidim, mnogi počeli ostavljati, slati osmjehe, moram priznati, raduje me. Jedan dragi blogerski prijatelj ostavio pozdrav, zbogom ... nadam se i želim vjerovati da će se vratiti ... Zona Z, javi se, tvoji nailasci su me posebno dirali ... Ovaj blog je blog poezije, ne moje. Imamo mnogo znalaca, tvoraca lipe riče, lipog stiha i šteta je ne skinuti prašinu sa njih, opet, na novo ih pročitati, u novim situacijama, sjetiti se iz ove sadašnje perspektive mnogih lijepih stihova koje smo možda zaboravili a uz njih nas vežu lijepa, po nekad i tužna sjećanja ... većina nas koja ih je ranije čitala, danas ih doživljavamo drugačije ... mi smo drugačiji, naša zbilja je drugačija a Oni, Velikani, Znalci, uvijek šalju istu poruku ... Oni su sve iskusili, davnooo, na ovoj, još uvijek našoj obali rijeke ... Malo ću ostaviti Augustina i naše domaće Velikane po strani, jedan drugi Velikan ovih dana mi je bližiiii ... Ljubavna pjesma Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne? Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine? Ah, rado bih je sklonio na koje zaboravljeno mjesto u sred tmine, u neki izgubljeni kut, u kom neće je tvoje njihati dubine. Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje k'o gudalo nas neko spaja, koje iz dviju struna jedan mami glas. Na kom instrumentu? Ko nas satka? I koji ovo svirač drži nas? O, pjesmo slatka. Rainer Maria Rilke |
