09.11.2006. 21:23
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
Opet se ispoljava melankolična narav. Svaki čovjek je moralno dualan. Svi imaju komplekse rekao je Freud i oni su sastavni dio nas.
Što je smisao čovjekova života?
Sreća, neposporivo.
Kako postići sreću?
Ne tražite po blatu, sami je ne možete stvoriti. Sreća je u sreći drugih. I to je krug sreće.
Ovo sastavak koji sam napisao prije 2 dana u zadaćnici. Naslov je bio stuh moga Šimića
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
Čovjek, najmoćnija životinja,zauzdao je svoj spolni nagon i izgradio civilizaciju. Sve živo i neživo njemu je podloženo. Ova Zemlja je da je njegove noge gaze, nebo je stvoreno da se čovjek divi. On vlada. Ima li mu kraja? Postoji li tko jači od njega?
Smrt ! Kraj ! Nepostojanje !
Da, tu je granica. Zemlja je čvrsta, nebo je vječno, a čovjek je krotak i kratkovjek. Ljudska sudbina je umiranje. Svaki dan umirem, svaki dan naime oduzima se dio mog života. Smrt, naš jedini životni pratilac snagom kojom razara daje i smisao i besmisao ljudskog bivstovanja. Ova zemlja je kad se skinu sve obmane s naših kapaka isušena kaljuža. Zemlja je besmislom posijana. Ljudski rod se ne može zadovoljiti jednim životom na besmislom ispunjenoj planeti. Čovjek je stvoren za zvijezde. Najveća mizantropska obmana je da nije. Biti prožet smislom zvijezda ovdje na zemlji zove se vjera i ona razara besmisao. Smrt je katapult, katapult do zvijezda. Kažu da na zvijezdama nema katapulta, pa se nemamo čime vratiti na Zemlju. Smrt je svemirski Haron.
Mi vidimo samo što nam je pred očima. Čovjek je ograničen na pet osjetila. Ali ima intuiciju, neobjašnjivi osjećaj nečega što čovjek s pet osjteila ne može spoznati, a čime je svaki kutak Zemlje prožet. Zvijezde su čovjekov smisao koji ruši besmisao života na Zemlji.
Ljudi ne gledajte u isprazne kaljuže, dižite svoje kapke prema zvijezdama.
Kraj
Ulomak iz Donadinijeve drame Bezdan.
Svi ljudi nose bola u svojoj duši, pa ipak žive. Ja sam često o tome razmišljala gledajući ljude, kojima je život isto takav pakao kao i nama. ''Zašto oni žive?'' pitala sam se gledajući njihove patnje i najednom mi se to, što oni žive i hoće da žive, učinilo tako veliko. Učinilo mi se kao neko pobožno čekanje jednog božanstva. Čekajmo i mi Ivo. Sunce će doći.
Ne znam što mi je. Edipov kompleks nemam ali sviđaju mi se starije cure. Profesorica od 25 godina i još jedna iz njene generacije. danas sam u hodniku na slikama starih maturanata vidio i njezinu sliku.
Obje se zovu Branka. Slučajnost. I sviđa mi se još ova jedna što ima već malu djecu. Dakle udata je kao i jedna Branka samo što prof. Branka se udala prije 3 tjedna.
Sve su bljedolike crnke. Moja majka nije bljedolika crnka, dakle nisam edipovac.
Ova udata s malom djecom ima ružne zube. Ali je lijepa.
Branka je najnježnija od sve tri i najpunašnija. Ali i najljepša možda.
Branka neprofesorica izgleda starije od ove prof Branke kojoj je koža iznimno bijelo glatka.Ali je najnasmijanija od sve tri.
Iz moje generacije nema nekih. U trećem razredu mitska pojava Andrea.
Drugi razredi ništa.
Prvašice su mnogo bolje od drugašica. Ima ih lijepih. Ali su sve još nerazvijene, djetinjaste. Nemaju bokova(što ja volim).
Meni su na curi važniji bokovi od grudi.
Nabavio sam većinu knjiga za med-lab dijagnostiku. Ovaj petak počinjem učiti.
Ja mislim da sam normalan što mi se sviđaju ove tri starije cure. Mislite li i vi tako?
Najviše se mi se sviđa prof Branka. Mislim da bih se zaljubio da mi predaje. Dok sam bio dežurni obratila mi se i ja sam u polutransu odgovorio. Slatko stvorenje.
Nakon što sam shvatio da su Donadini, Kamov, Niče, Camus i ostali egzistencijalisti u pravu i kad sam bogu u ime tolerancije opet dopustio priča bolje shvaćam svijet.
Egzistencijalisti su u pravu, o tome sam i pisao u sastavku. Smisla na Zemlji nema. Smisao je u zvijezdama, nadljudskom, kršćanskom Bogu kao izvoru ljubavi.
Zašto upisujem med-lab
Ja nikad nisam ništa posebno volio. Odmalena sam zamišljao sebe na nekom poslu koji ću s lakoćom obavljati. Ja sam lijen, a lijenost od rada uvije zahtijeva dvije stvari. Kratkoću i lakoću.
Zato i upisujem ovo. Poslije mi neće biti teško.Nije težak posao. Nije se teško zaposliti.
Jučer sam razmišljao o sebi i mislio...Ivo uspio si u svom naumu, upropastio si se.
Uništio sam ugled, nitko me više ne spominje s bratom u istoj rečenici niti me mješa s njim. S vi znaju da ja slabije učim. Srozao sam se u učenju. Morat ću se boriti za prosjek.
Majka me više ne smatra jednim od boljih učenika u razredu. I ne oholi se više sa mnom.
I tako ja pomislim...
I onda se sjetim. Pa ja sam sve ovo htio. Majka mi je išla na živce uzdižući me na tronove.
Bilo mi je teško kad su me smatrali ( i kad sam bio) kao brat, najbolji učenik.
Uvijek sam zavidio svim onima koji su osjetili strast borbe za ocjene na kraju i ono zbrajanje bodova ...
Ni u razedu me više ne uzdižu na nikakve tronove. Potajna mi je želja jedno vrijeme bila upisati neku višu školu i zavidio sam im jer je laka.
Pa evo me. Uspio sam- Uspio sam.
Imam život kakav sam htio. (osim što nema curku).
Apstiniram već 11 dana od seksualnih upražnjenja svake vrste. I živci su mi smireniji.Mnogo.
Sa curama sam nekako u boljim odnosima, čak mi je čudno. Zamjećivam osmijehe uperene u mene.
Je li ih bilo prije? Možda ih ja nisam vidio.
Možda sad zračim nekakvom energijom???
Majkemi sve više dobivam na samopouzdanju.
Za kraj jedna moja melankolična molitva
O Bože sjeti nas se kad budemo razočarani i kad uistinu deziluziramo život,
O Bože kad budemo na kraju tridesetih sjeti nas sebe.
Sjeti nas Bože 0 Komentara | Print | # | ^
