Marcel's blog

24.09.2006. 21:51

P.E. Hadrijanov vikend

Petak popodne gledao tv i navečer na komp skidao neke clipove.
Subota,roditelji bili odsutni cijeli dan.Vježbao math i slušao glazbu s komp i pričao s bratom.Počeo čitati Ako jedne zimske noći neki putnik; došao do 113 strane.Oduševljen knjigom
Nedjelja učio biologiju,kemiju,fiziku.Završio knjigu.Oduševljenje ne splašnjava.
Sada: Za 5 minuta gasim komp, perem lice i zube, idem stepenicama, oblačim piđamu liježem u krevet i zaspem.

P.E. Hadrijanova misao vikenda: Sise
2 Komentara | Print | # | ^

21.09.2006. 21:58

Sarajevski Marlboro

Ja sam u krizi identiteta i krizi egzistencije.Jutros sam bio spreman ubiti.
Slušam White Stripese.Njihov bolesni spot Blue Orchid proglasio sam najboljim svih vremena.
Pročitao sam prije sat vremena za dva sata Sarajevski Marlboro.Za knjige koje su mi se svidjele hvalio sam na sve strane.Za ovu vam dajem preporuku.
Znate što...znate kako svi koji padnu godinu ili ne završe faks, svi oni imaju svoju priču..moja će biti:
knjige..ako ne upišem faks ili kojim slučajem ne prođem s 5 ovaj razred pa budem morao na maturu, svemu će krive biti knjige.

P.E. Hadrijanova misao zadnja tri tjedna: Sex

3 Komentara | Print | # | ^

18.09.2006. 20:37

Ja u teatru apsurda

Nalazim se u egzistencijalnoj krizi.Život mi nema smisla.Sve mi je nezanimljivo.Ja sam samo glumac u teatru apsurda.Pokušavam ostaviti trag u vremenu za buduće vrijeme.Vrijeme za mene ništa ne znači.Pokušavam zapamtiti trenutak za budućnost,svjestan njegovog prolaženja.Nema uživanja.Pribjegavam hedonizmu.I tako već više od pola godine. 4 Komentara | Print | # | ^

17.09.2006. 07:48

Pobuna Hrvata u Villefranche-de-Rouergue, 17. rujna 1943

Ferid Džanić najpoznatiji je vođa pobune hrvatskih vojnika u Villefranche-de-Rouergue, 17. rujna 1943.

1941 mobiliziran je u regularnu hrvatsku vojsku-domobrane.Pobjegao je u partizane u studenom 1942 pa po tome, po jednima dezertirao iz Osme krajiške (muslimanske) brigade, a po drugima zarobljen od Nijemaca.Nakon uhićenja poslan je u zloglasni sarajevski zatvor Beledija koja je sagrađena prije više stoljeća.
Za izlazak iz zatvora ponuđeno mu je mjesto u 13. SS diviziji "Kroatia".Što i prihvaća.Divizija je bila razmještena u više mjesta područja oko Rodeza i Limogea. Kasnije će ta divizija biti transformirana u Handžar diviziju.17.rujna 1943. došlo je do jedine pobune unutar Wermachta u cijelom ratu.Pobunio se samo 13.bataljun unutar 13.divizije.Tu diviziju sačinjavali su 2/3 Bošnjaci po nacionalnosti, 1/3 Hrvati i jedan Nijemac.Vođe su uz Džanića bili Božo Jelenek iz Kutine, Nikola Vukelić iz Malog Žitnika kod Gospića i Eduard Matutinović iz Vinkovaca.Nijemci su pobunu u krvi ugušili.Pobunu su gušili i drugi hrvatski bataljuni članovi divizije 13,ubijajući svoje sunarodnjake.
Živila Hrvatska!
Pjevali su na smrt osuđeni hrvatski vojnici 13. SS divizije KROATIA dok su bili vođeni 17. rujna 1943. ulicom koja se danas zove Avenue de Croates(Avenija Hrvata) u Villefranche-de-Rouergue sve do stratišta.Živila Hrvatska odjekivalo je posvuda u gradu. Ubijeno ih je na stotine.Rijetka su imena ostala zapisana.Vođa pobune i časnik Ferid Džanić je u pobuni ubijen na prvi dan Ramazana od hodže Halima Malkoča. Malkoč je najprije ispalio hitac u Džanića, a po tome ga, kad je ovaj pao, dotukao ga onako ranjenog.
dočasnici Karamanović, Nikola Vukelić, Klaus Illy F.S.,Ivan Jurković, niži dočasnici Jusuf Vučjak, Alija Beganović, Mustafa Morić, pioniri: Mujo Alispahić, Zemko Banjić, Efrem Bašić, Ismet Ćehović, Uzeir Memišević, Filip Njimać.Jelenek je postao časnik francuskog pokreta otpora, Matutinović se pridružio partizanima na Visu, a Vukelić je strijeljan 18. rujna 1943.

Ostali, poslani u konclogore gdje su gotovo svi pobijeni.
FNRJ nikad nije dopustila da se izvrši ekshumiranje, o trošku Francuske, i tako dozna potpunija istina o nesretnim hrvatskim i bošnjačkim mučenicima i herojima.
U povjesnim udžbenicima nema niti V od Villefranche-de-Rouergue.Hrvatska javnost malo ili nimalo zna o ovoj epizodi Hrvata u drugom svjetskom ratu.
Tužno.

Da se ne zaboravi zauvijek



stratište je ovo polje ovdje(ne vidi se traktor koji ore)
2 Komentara | Print | # | ^

15.09.2006. 22:02

Što je ostalo od ljubavi moje

Crna duga kosa,jasminasto bijelo lice..

Ako ti je lice tako bijelo, kakve su ti tek onda sise?

Što je ostalo od ljubavi moje, samo moje,

jer me ti nisi voljela, ja sam bio usamljen u čežnji.

Što je ostalo od ljubavi moje?

Samo želja da ti vidim sise.

Tvoje bijele, obilne sise,

sa crvenim bradavicama na sredini;

nasred bjeline mekih sisa.

Što je ostalo od ljubavi moje?

Samo želja da ti vidim sise.

Tvoju glomaznu guzicu ne želim gledati.

15.rujna 2006.

2 Komentara | Print | # | ^

14.09.2006. 14:10

Zvonko Bušić-Hrvatski vitez oslobođen nakon 30 godina u zatvoru

Zvonko i Julienne Bušić, Pero Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić oteli su avion američke zrakoplovne linije TWA na letu od Buffala do New Yorka 10.rujna 1976. Nakon prisilna spuštanja na pariškom aerodromu De Gaulle, petorka se odlučila predati ako se njihov letak, »Poziv na dostojanstvo i slobodu«, objavi na naslovnici New York Timesa.
New York Timesa i druge najvažnije i najutjecajnije novine u svijetu, objavili su taj letak u cijelosti.Hrvatsko pitanje bilo je usredištu svjetske pozornosti.Evo letka u cijelosti!

»Hrvatska je jedna – Hrvata su milijuni. Hrvatski muslimani i hrvatski katolici, hrvatski komunisti i hrvatski nekomunisti čine danas pouzdano i nenadvladivo zajedništvo. Hrvatska borba jest osloboditeljska nacionalna borba, a ne ideološka. Danas svaki Hrvat bez obzira na kojem dijelu svijeta bio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske… Borimo se za jedinstvenu nacionalnu državu hrvatskog naroda u kojoj će hrvatski suverenitet biti jedan, nedjeljiv, neotuđiv i nezastariv. Za nacionalne manjine koje žive skupa s hrvatskim narodom u jednoj zajednici i jednoj te istoj domovini… Pitanje Hrvatske postavljamo kao pitanje slobode, kao pitanje novog oblika zajedništva. Hrvatska je u našim zamislima zemlja slobodnih ljudi i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojničkih blokova, radosno susretište istoka i zapada…«
»Udba je godinama vješto, sustavno i smišljeno isticala i preuveličavala značenje pojedinih hrvatskih organizacija, vođa i pokreta, sugerirajući tako hrvatskom narodu potpunu pasivnost u očekivanju slobode koja nikako nije dolazila. Domovina se pouzdala u emigraciju, emigracija u domovinu, a jedni i drugi u prijateljske narode od strane vlada, koje su zbog svojih posebnih interesa ili pogrešnih procjena otvoreno ili prikriveno branile i održavale nasilni jugoslavenski integritet utemeljen na srpskoj dominaciji i imperijalističkoj prisili…
Ovo su sudbonosni trenuci. Napokon je došlo vrijeme da spoznamo sve zablude i odbacimo sva jalova očekivanja. Sloboda naše domovine Hrvatske ovisi jedino o nama i mi smo je dužni izboriti. Svaki je građanin Hrvatske sposoban da ponešto pridonese njezinoj slobodi i samostalnosti, svaki je dužan to i učiniti. Čuvajući osjetljivost za uvijek nazočne neizvjesnosti, mi se ne smijemo bojati mogućih žrtava i mogućih promašaja, jer zaista - svaka pogreška vrjednija je od pustoši, svaki čin i žrtva vrjedniji su od obamrlosti, a mi nemamo što izgubiti osim ropstva, na koje ne možemo i nećemo pristati.«
U avion nisu unijeli oružje.Za prijetnju i uvjeravanje policije poslužila im je bomba koju su ostavili u New Yorku.Zbog neprofesionalnosti pri demontiranju bombe poginuo je jedan policajac.

Pri izricanju osude je u zapisnik izjavio sudac kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac" i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.

Supruga nesretno poginulog policajca optužila je policijske dužnosnike u New Yorku za veliki nemar.Ona navodi da bomba nije konstruirana da eksplodira.Svoje propuste visoki policijski dužnosnici htjeli su predbaciti na krivnju Zvonki.

Otmičari su osuđeni na dugogodišnje kazne.Bračni par Bušić na doživotni zatvor.1988 svi su oslobođeni osim Zvonke.Jutarnji ovih dana donosi vijesti o Zvonkinu oslobađanju 11. rujna, dakle prije 2 dana.Zvonko će biti deportiran u domovinu krajem listopada.
Udruge američkih Hrvata su se neumorno svih ovih godin zatočeništva borile za Zvonkino oslobađanje.Zahtjeve za pomilovanjem su slale i hrvatske državne vlasti od Tuđmana do Žužula.

Hrvatski vitez se vraća kući.
Čovjek koji je dao 30 godina svoje slobode za slobodu svih nas Hrvata
zaslužuje bolji doček od sportaša.No mi smo u pregovorima sa EU pa je pitanje hoće li Vlada dati zeleno svijetlo za doček kakav Zvonko Bušić zaslužuje.
Zvonko Bušić je pojam.
Zvonko, Hrvat koji se žrtvovao za svoj narod i domovinu.

Free Zvonko Bušić webpage 2 Komentara | Print | # | ^

11.09.2006. 21:28

Oralno općenje s Becherovkom

U Pragu sam te vidio kao i šminku na tebi
i lijepo građeno tijelo koje je nosilo
i tebe i šminku u savršenoj mirnoći
karakterističnoj za nekretanje

Nisam čuo tebe, ali sam čuo priče
o tebi koje koje su kružile među nama
gimnazijalcima o noćnim avanturama
koje su sretnici doživjeli s tobom.

Nakon očijukanja i početne nesigurnosti
poveo sam te bez riječi,moje i tvoje,
sa sobom u Hrvatsku zauvijek.Na putu
si bila šutljiva, a ja nisam htio biti prenametljiv.
Pa sam i ja šutio

Tjedan dana si u mojoj kući lijeno ležala
u onoj pozi bez riječi, nepomično.(kao mrtvac)
Danas, svojom neakcijom si u meni izazvala reakciju
i ja sam bio čovjek od akcije.

Zgrabio sam te oko struka i prislonio
tvoje hladne usne na moje
Izmjenili smo likvide.

5.rujna 2006. 7 Komentara | Print | # | ^

07.09.2006. 21:53

Za Boddah

Speaking from the tongue of an experienced simpleton who obviously would rather be an emasculated, infantile complain-ee. This note should be pretty easy to understand. All the warnings from the punk rock 101 courses over the years, since my first introduction to the, shall we say, ethics involved with independence and the embracement of your community has proven to be very true. I haven't felt the excitement of listening to as well as creating music along with reading and writing for too many years now. I feel guilty beyond words about these things. For example when we're backstage and the lights go out and the manic roar of the crowd begins, it doesn't affect me the way in which it did for Freddy Mercury, who seemed to love, relish in the love and adoration from the crowd, which is something I totally admire and envy. The fact is, I can't fool you, any one of you. It simply isn't fair to you or me. The worst crime I can think of would be to rip people off by faking it and pretending as if I'm having 100% fun. Sometimes I feel as if I should have a punch-in time clock before I walk out on stage . I've tried everything within my power to appreciate it (and I do, God believe me I do, but it's not enough). I appreciate the fact that I and we have affected and entertained a lot of people. I must be one of those narcissists who only appreciate things when they're gone. I'm too sensitive.
I need to be slightly numb in order to regain the enthusiasm I once had as a child. On our last 3 tours, I've had a much better appreciation for all the people I've known personally and as fans of our music, but I still can't get over the frustration, the guilt and empathy I have for everyone. There's good in all of us and I think I simply love people too much, so much that it makes me feel too fucking sad. The sad little sensitive, unappreciative, Pisces, Jesus man. Why don't you just enjoy it? I don't know! I have a goddess of a wife who sweats ambition and empathy and a daughter who reminds me too much of what I used to be, full of love and joy, kissing every person she meets because everyone is good and will do her no harm. And that terrifies me to the point where I can barely function. I can't stand the thought of Frances becoming the miserable, self-destructive, death rocker that I've become. I have it good, very good, and I'm grateful, but since the age of seven, I've become hateful towards all humans in general. Only because it seems so easy for people to get along and have empathy. Only because I love and feel sorry for people too much I guess. Thank you all from the pit of my burning, nauseous stomach for your letters and concern during the past years. I'm too much of an erratic, moody, baby! I don't have the passion anymore, and so remember, it's better to burn out then to fade away.
Peace, Love, Empathy
Kurt Cobain
Frances and Courtney, I'll be at your altar.
Please keep going Courtney, for Frances.
For her life, which will be so much happier without me.
I LOVE YOU, I LOVE YOU!
5 Komentara | Print | # | ^

04.09.2006. 15:08

Tajna crkve hrvatskih mučenika

Biskupi Hrvatske biskupske konferencije uputili su pismo u kojemu preporučuju svim svećenicima da i ove godine u nedjelju koja prethodi Danu hrvatskih mučenika 9. rujna, tj. 3. rujna u propovijedima govore o našim mučenicima, najvećem blagu naše prošlosti i da se te nedjelje milostinja i darovi prikupljaju za radova na Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini(kraj Krbavskog polja-poprišta stravičnog hrvatskog poraza u ratu s Turcima).
Zanimljivo je da sam ja prije nekih godinu dana bio na polaganju kamena temeljca toj crkvi.9.rujna 2005 na obljetnicu Krbavske bitke.Došli su tamo svi hrvatski biskupi.To je trebala biti vjerska manifestacija.Trebala biti.To je bilo okupljalište nezrelih ruralnih nacionalista(čitaj:pobornika HDZove politike devedesetih i štovatelja sv.Franje Tuđmana).Čovjek nosi križ na kojem se uz Isusa,Gospu,sv.Antu nalazi i Tuđman i hrvatski grb.Bilo je cura u crnim majicama s likom Ante koji ne koristi ni čekove ni mastercard.Metar od oltara bila je slika od istoga Ante u dvometarskoj veličini.Prije mise zamoljen je nositelj da prizemlji Antu,ali ovaj nije poslušao.Crkva je napravila tu manifestaciju ali možda i nije računala na toliki postotak pripadnika stare HDZove garde.Pristojni vjernici su s tog događaja izostali.Ta navala nacional-katolika nije bila slučajna.
Prije mise svi su sudionici prošli 3kilometarski križni put s dvanaest postaja.Crkva će se zvati Crkva hrvatskih mučenika.Na Krbavskom polju se gradi.Nisu mi baš mučenici oni koji su zginuli u boju.Biskupi rekoše da je to za sve Hrvate mučenike.
Koji su to ''hrvatski mučenici''?Zašto Udbina?Zašto smo prolazili križne postaje,a Uskrs,korizma(kad se križni putovi obavljaju) bili su tek za 6 mjeseci?Zašto su na tom skupu većinu imali nacionalisti tuđmanostalgičari koji se s Tuđmanom jedino ne slažu da je NDH bila marionetska zločinačka država?Zašto na tako važan događaj nisu pozvali predstavnike državne vlasti,kao što to redovito čine na ostalim vjerskim skupovima?Zašto je jedini političar tamo bio lokalni nacionalist?
Nije moguće da je odaziv tako velikog broja zadrtih nacionalista na vjerski skup puka slučajnost.To je isplanirano i smišljeno.
Hrvatski mučenici su ostaci poražene ustaške vojske koja je bila na Bleiburgu.Križni put ,bez navodnika, koji smo prošli tamo je simbol križnog puta sa navodnicima koji su poraženi ustaše prošli pri povratku u Jugoslaviju.Biskupi ili bar njihovo desno krilo potrudilo se zamaskirati tako da javnostne zna da se iza naziva ''hrvatski mučnici'' krije poražena vojska NDH i ustaše.Zato se nisu zvali državne vlasti.Zato su na taj skup došli župnici iz radikalno desnijih župa.Nije važno Krbavsko polje već Udbina gdje su u prošlom ratu Srbi napravili zločine i protjerali Hrvate.Crkva je prešutno posvećena pripadnicima poražene vojske u drugom svjetskom ratu.
Na štovanje su dani saveznici nacista.Hrvatski mučenici su samo izgovor da bi se podignuo njima spomenik u obliku crkve.Prvenstveno kad se priča o mučenicima u Hrvatskoj misli se na mučenike komunističkog režima.Katolička crkva se podiže u čast izopćenih iz katoličke crkve.Jer u enciklici Uz veliku tugu iz 1937 stoji da onaj tko se prizna nacistom i dijeli nacističke svjetonazore ne može biti katolik.
To je tajna Crkve hrvatskih mučenika.
0 Komentara | Print | # | ^

03.09.2006. 13:58

Na tragu intelektualizma

Sutra je početak moje posljednje školske godine.Maturant sam,mnogo više od školaraca,srednjoškolaca i običnih gimnazijalaca.Gledam naprijed,a ne u sadašnjost ili prošlost.Pripremam se za fakultet jer sam nadišao obični školski sustav.U tome je superirnost abituranata(maturanata).
Iskreno govoreći smučilo mi se danas kad sam postao svjestan da opet moram učiti hrpu nepotrebnih i zatupljujućih stvari.Neki u ovoj rečenici vide bahatost i nezrelost.Ali za mene je većina gradiva takva.Naučim,položim ispit,dobijem ocjenu koju želim i misija i svrha ispunjena.Poslije zaboravim većinu.Malo toga sam naučio u školi što sada znam.većinu znanja skupljam čitajući u slobodno vrijeme;novine,knjige,internet.Zato i inzistiram u zadnje vrijeme da majka kupuje uz Jutarnji i Vjesnik.Postao sam izbirljiv i nije mi dovoljno 80% smeća i 20% normalnih vijesti te nedostatak obrazovnih i koliko toliko intelektualnih članaka i tema što ih svakodnevno jutarnji nudi.Vjesnik je bolji.Konzervativniji čini mi se.Iako sa entuzijazmom tražim značenje i pamtim strane riječi koje se povlače po tim člancima shvatio sam da trebam kupiti ideje iz svih tih članaka i knjiga koje čitam.ideje će me prosvjetliti(ne volim tu riječ zbog popularizacije prosvjetiteljstva među širim masama).
Najsvjetlija spoznaja mog života je da knjige nose slobodu.Bio sam dio mase koja ne voli čitati.Čak nikad nisam(kao ni sada) volio one šundovske romane kad smo bili djeca(Pet prijatelja) kao ni one krimiće od Agathe Kristi(evo ti ga,ne znam ni kako se piše-Chirstie možda).Tih prosinačkih dana obrađivali smo Emila Zolu i zadana lektira je bila Therese Raquin.Nije bilo nimalo interesa za čitanje tog romana,a mene je zaintrigirala profesoričina priča o detaljnom opisu ubojstva Leona(je li se tako zvao),što se poslije pokazalo kao mitomanija.Ta me knjiga preobratila na novu vjeru.Kao što u katolicizmu postoje ideali vjerske težnje, sam bog koji je šetao Zemljom,tako sam i ja našao nove ideale u intelektualcima i književnicima.Krstitelj mi je bio ,jedan od prvih za kojeg se počinje koristit naziv intelekualac ,Emile Zola.Svoje sveto pismo našao sam u izvješćima o aferi Dreyfus.
Tako ja danas težim intelektualštini.Nisam intelektualac,veoma daleko od toga,ali težim.Osjećam averziju prema sredovječnim ženama i muškarcima koji se nimalo ne ističu od okoline,a sami sebe nazivaju intelktualcima.Pa oni ne zaslužuju naziv kvazi-intelektualac.Četiri evanđelja od Zole najbolje prikazuju put do moje težnje ,a to su Plodnost ,Rad ,Istina ,Pravda.
U međuvremenu sam prateći crnogorsku napor , želju i borbu za nezavisnost i sam postao hrvatski domoljub odnosno liberlani nacionalist.
Težeći samostalnom promišljanju oslobađam se okova.
Radić je rekao: Više škole-manje robova.Više znanja-više imanja.
Istina će te osloboditi kažu kršćani da je rekao sam Bog.Istina se mora otkriti.Istina se mora znati.Dakle Istina kao univerzalnost za sve spozanje je u znanju.Istina je danas dana na uvid svom čovječanstvu.Besplatno primiste,besplatno dajte ,citiram samog Boga.Danas znanje stoji na policama knjižnica,gotovo besplatno,slobodnije se ne može nuditi.Ponuđena je riznica znanja svima.Žalost je što nitko ne vidi.Nisu komercijalizirane knjige,osim nekih,te se i čitaju.Ali u tim se knjigama istina podređuje komercijalizaciji(novcu) i izgubi se.Ona više nije Istina nego istina.
Napravio sam tekst kakav ne volim da drugi prave.U njem ništa novo,općenito trabuljanje o opće poznatim stvarima.Zato ja ne cjenim one koji na javnim medijima nastupaju tako.Njihovoj ozbiljnosti i uzdizanju iz obične mase donosi ime i još više strane,stručne masovno nerazumljive riječi.Tek kada se netko ne izražava kao masa onda ga shvaćam ozbiljno i s pozornošću jer on je iznad mase.Danas se mora pribjegavat tim metodama za utjecaj na mase jer i ludi,i glupi, i neuki imaju pravo na slobodu govora.Svi govore što hoće i teško je prepoznati intelektualca osim po imenu i nerazumljivim riječima.
Zato i učim riječi,a sad skupljam i ideje,te pomalo puštam bradu koja mi mladenačkoj fiziognomiji daje ozbiljnost.Brada i riječi nerazumljive.
Ja sam što zbog dobi ,što zbog nove vjere ,veliki poklonik nonkonformizma.Nisam htio pušit ni piti kad mi je bilo petnaest što zbog katoličkih uvjerenja ,koji više nema, što zbog velikog utjecaja moje majke koji sam ja ipak dopuštao zbog katoličkih uvjerenja.Sad nema više pritiska društva vršnjaka a i dalje su tu pravila od onog pravog društva o apstinenciji i asketizmu.Sad pijem,a i pripalit ću koju.Zato što ja to hoću.Jer mi se pije i puši.Nije li to najčistiji nonkonformizam.Oslobođen od vršnjaka i društva.Nije li nonkonformizam neka vrsta nihlizma?
Ali nonkonformizam nema krilaticu ''Bez bogova,bez gospodara'' nego ''Budi svoj''.Nonkonformizam je osnova intelektualizma.
Danas mi se sve ovo čini vrlo inteligentno i lucidno.Znam da nije sve baš tako jednostavno.Možda je ovo kvazi-intelektualizam.To smatram dobrim.Jer tek mi je u prosincu osamnaest i bolje je da budem kvazi sada nego poslije.Ionako se do intelektualizma mora proći i njegova kvaznost(postoji li ova riječ).
Onda mi dolazi na um pitanje :Što je zapravo intelektualizam? To pokušavam saznati.Ali uvjeren sam da je nonkonformizam dio njega i da je Šenoina pjesma ''Budi svoj'' oda onome čemu ja težim(iako je zapravo oda hrvatstvu). 30 Komentara | Print | # | ^

01.09.2006. 21:04

Kamovština

duševna stanja kod velikih događaja, rata, paleža, katastrofa, zločina i heroizma - sva su ravna snu; mi činimo nešto strašno, grozno, heroično i to nam je u dotičnom momentu nešto obično, lako izvedivo i jasno: naša intenzivnost i ekstaza čini te snivamo revoluciju, ubijamo ljude, vidimo boga, govorimo s dusima, a da pritom ne prezamo, ne dršćemo, ne malakšemo. I danas kipar Cifariello ne zna, zašto je ubio ženu, ali detaljno pripovijeda, kako ju je ubio, i još se svađa sa svjedocima, nije li, je li bio u sviticama. Kad je zamišljao zločin, da ga je uopće zamišljao, morao se je boriti sa zdravim razumom, logikom i posljedicama - i čitavi kaos! - ali kad ga je izveo, on je bio sav zaokupljen svojim poslom i ničim drugim...

Katastrofa; J.P. Kamov

Pripovijedahu mi oni koji je češće viđahu da postaje sve bezvoljnija, mršavija i ružnija. Razumijem: ona je u svojoj naturi potpuna, prava kulturna žena i toj svojoj naravi ne može udovoljiti kako bi htjela i kako to naša kultura zahtijeva. Tako gubi čar, ženskost: degenerira se, i bog zna neće li postati stup feminizma ako za vremena ne postane majka, pa će ljubiti djecu tako ludo, izgubljeno i strastveno da će se osjećati krivom bar pred svojim mužem. Moj prijatelj mora to shvatiti i dati svojoj ženi ili dijete ili ljubavnika.

Žena; J.P. Kamov

Tako sam i ja ušao u striptiz bar.Kao u snu.Najveće odluke donio sam odlučno,bez razmišljanja.Ne kajem se.Učinio bih to ponovno.Kanio sam ponovno i otići,zadnju večer,kiša nam nije dala.

0 Komentara | Print | # | ^