ljeti se ne smije umrijeti....

imam puno nenapisanih riječi
a nikada pjesnikinja nisam bila
samo sam rasla ispunjena nježnošću
prema svima i svemu
te strune su rasle u meni
i ravnodušnost prema prirodi
ugasla se zauvijek,
Svijet mi je oduvijek bio lijep
a strune u meni pjevale su ljubav

A onda je ranim kolovozom umrla moja majka
( ljeto je najgore za umiranje )
utihnula ionako pretiha oko devet navečer
gledajuć' neku seriju , pored mene koja do tada nisam vidjela smrt
a ljeto je, kolovoz, ljudi i djeca se čuju s ulice.... i moja su vani u igri

i tako...
poslije par dana vidjela sam ulicu , radosne ljude, nasmijane kupače
i u sutonu sredine kolovoza
baš pred moj rođendan
s raspuklim, nekad sretnim svojim strunama
sjela na klupu pod tamarisom
kao najpraznije stvorenje ovog svijeta
i plakala tiho, dugo ,bezglasno
i svu svoju tugu položila na jagodice prstiju
jer su jedino one mogle napisanim riječima
tugovati sa mnom.
............................................................
a pjesnikinja nisam, samo ovako ponekad
dan poneki istisne iz mene
zbilju moju