sumorna večer
ponedjeljak , 18.10.2021.
Najbolje se osjećam među jednostavnim ljudima pred kojima mogu da odbacim svoje oklope, da zaboravim komplekse i opreznost, s kojima mogu da se smijem, da kažem sve što mislim, ne plašeći se da će me pogrešno shvatiti. Srećom, ima takvih ljudi i ja im se uvijek neobično radujem.
Meša Selimović
nepravedno možda ( ispravite me vi kojima nije tako ) , ali priznajem, razočarana sam ljudima.
U zadnje vrijeme zbrajam i ono što mislim , svrstavam u rečenice koje ne izgovorim , patim tihom šutnjom sama u sebi.
Liječim se najčešće osamom : ne iz onih sebičnih razloga kako sam sebi najbolje društvo--taman posla ...Očito da se ja mijenjam unutar bolnih dogadjanja oko sebe a ti su uvijek bili razlogom razgovora a ne šutnje.
Bole me ljudi. Osjećam sebičnost nekih poput strjelice uperene u sebe.
Vjerojatno krivice ima u svim ovim ograničenjima oko nas . Čemu se zapravo možemo radovati a da ta radost bude zajednička, jer osobne radosti pojedinaca su utihnule i sve priče koje su nekad bile podijeljene u zajedništvu gotovo da su ostale u prikrajku vremena koje je iza svih nas.
A pogledamo li se , ne sličimo licima dakako, ali sličimo tegobama vremena, obitelji, posla i---nismo iskreni.
Čak i s onima koje držimo sebi sličnima ne nalazimo radost , kao da ispod oklopa duše nedostaje onaj divni ventil opuštene radosti .....i.......ima Tin pravo kad kaže : "sa svakim nešto dijeliš i više vas ste isti.."
A to što dijelimo i po čemu smo isti priznali glasno ili ne je laž, da nismo isti i da sretni ljudi postoje...
Pitam se samo gdje su nestali oni oko mene
komentiraj (22) * ispiši * #
