stanje svjesti

dok si još vrlo mlad a k tom i dovoljno zdrav, puno stvari se ne shvaća...
kad dodješ u odredjene godine, počinje se gubiti dio po dio: važne stvari promiču
gotovo neprimjetno, kao stari češalj koji gubi svoje zupce---kako reče jedan pisac.
ono što nam ostaje bude beznačajni dio bez kojega i možemo, ali tu je i prihvaćamo njegovu neminovnost, jer ionako druge nema.
tjelesno nismo više isti , nadanja, ideali , smisao a posebno voljeni ljudi jednostavno odlaze. odlaze djeca, roditelji, pa poneki prijatelj i znanac jedan za drugim, bez naznake, pozdrava ili kazane nakane.....iščeznu naprasno, kao da je to odredjeno i da mora biti tako.
koga god izgubimo, nemamo više ni nade ni šanse da ih vratimo , a zamjenu im ne nalazimo jer je naprosto nema : ni za roditelje, ni za vlastito dijete koje je tamo negdje daleko, svojom ili tudjom voljom.
to su mučne situacije o kojima najčešće šutimo , jer je bol veća ako ih pokušamo opravdati ili negirati...
možemo li se oduprijeti , biti jači od sebe kad boli?

teško....nije to kamenčić u cipeli kojega izvadiš kad osjetiš da žulja