pogled kroz pukotinu

ne bih da me ukradu iz priče
ne bar još.....možda kasnije kad prestanem vjerovati
u varke samoniklih trava ostavljenih da baš mi utabamo neke staze
zapravo
htjela bih se sjetiti, recimo, boje neba
dok sam se stiskala uz tvoju kožu da me slučajno, ali stvarno slučajno ne izgubiš i da postanem samo jedna od otprhlih ptica
iz tvog jata

ne bih iz ove priče...
teško bi bilo krpati mjesec nad samoćom
i, kako da ti kažem: vrlo sam nevješta u krpanju bilo čega
pa nove staze i nove početke
ostavljam onima
čije ruke još uvijek uče
graditi neizgradjeno svoje