selektivno zbrajanje

nevažno je što mislimo sad ili malo kasnije dok razmišljamo o onom, što je nekako okolnošću vremena iza nas : sve iza postaje prošlo vrijeme u kojem jedna velika točka na kraju trebala bi biti znak neponavljanja ni lijepog ni manje lijepog, čak štoviše, trebala bi značiti nešto konačno, završeno da ne kažem i mrtvo ,sva sivila stopljena u neprozirno u koje stavljamo i ljude........upravo ih sakrijemo da budu zaštičeni u svom azilu jer , onaj koji ne umije doživjeti ljepotu prirode on duševno vene.

Svo naše okruženje pozitivnim i lijepim ima psihološku funkciju da nas miri u vlastitoj boli,usamljenosti i prolaznosti svega, pa i nas samih.
Priroda ima jednu fenomenalnu funkciju , da poslije i najjačih katastrofa ponovo oživi, da sve uništeno pretvori u cvat, a sve što procvate vraća vjeru da je moguće izdignuti se iz pepela, početi novi početak, ostvariti snove zagušene neprilikama, uliti jednostavno nadu za nas same čak i onda ako mislimo da smo izgubili onu tanku nit koja nas je vezivala za sreću.
Prekrasan je osjećaj znati, da možeš biti cvijet u pustinji.......