Koliki je kukuruz?
OPET se gusta magla spustila, nakon što je Marko Perković Thompson ugostio 40 000 ljudi na Maksimiru, na koncertu na kojemu se pozdravljalo rimskim stilom, pa je magla povukla za sobom novi niz prijava, zahtjeva za ostavkama, kontroverzi, svađa, prepiranja i rasprave o ustaštvu. Na svu sreću, istodobno je pukla afera oko HFP-a, pa sama činjenica da MP više ne mora ni zapjevati "Jasenovac i Gradišku Staru", jer mu pristaše imaju implicitni nagon za mjerenjem žita i navlačenjem ustaških kapa, nije dobila pozornost koju bi inače dobila. Ono što je opet zanimljivo je ta bizarna reakcija hrvatske vladajuće kaste oko ustaširanja.
Vlada je rekla da "odbacuje pokušaje uporabe i isticanja znakovlja i pozdrava iz vremena ustaškoga režima iz Drugoga svjetskog rata, da "suvremena hrvatska država počiva na vrijednostima Domovinskoga rata i na temeljima antifašizma kao i otpora prema svakom totalitarizmu", te je pozvala "sve sastavnice hrvatskoga društva, a posebno one koji imaju utjecaj na mlade, na njegovanje i promicanje vrijednosti na kojima počiva suvremena Europa". Predsjednik Mesić, naš pulen u antifašizaciji društva, spomenuo je samo kako on "nije taj koji može ikomu zabraniti nastupe", no kako je "mjesto gdje se pozdravlja sa 'Za dom spremni' i veliča NDH, u čemu je hrvatski narod doživio najveću katarzu, sigurno i mjesto "koje vodi u krivi smjer". Ove mlake reakcije vladajuće kaste zapravo odslikavaju pravi problem koji Hrvatska ima, ne samo s ustaštvom, nego i općim rasizmom, ksenofobijom i šovinizmom.
Ustaštvo je, kao i jaki šovinizam, svoj izvjesni preporod doživjelo za vrijeme Tuđmanove vladavine, zajedno s nabrijavanjem najniže forme šovinizma, kulturnog partikularizma i ksenofobije, koji su se u ono vrijeme nazivali nacionalizmom, a sve je praćeno novim mitom hrvatske povijesti, mitom o Hrvatu kao žrtvi. Diskurs koji su propagirali intelektualci, dobar dio medija i, što je najvažnije, kompletna vlast, ostavio je dubok trag na kompletnoj strukturi domaćeg razmišljanja. Sve to zajedno, od "Bespuća povijesne zbiljnosti" do beatifikacije ratnih zločina, bila je obična varka, mit koji se stvorio da bi dao legitimitet bacanju Hrvatske u ravan s Kongom i Burundijem, pod motom "konačno imamo svoju državu". Nije bitno na što će ona ličiti, ali imamo ju. Ustaštvo je onda, u takvoj klimi u kojoj je Hrvat ugnjetavan od Stoljeća Sedmog, i u kojoj ga sa svih strana napadaju vanjski i unutarnji neprijatelji, iako nije bilo sasvim eksplicite propagirano s vrha, jednostavno ostalo kao jedan trenutak u povijesti u kojoj su Hrvati odlučili preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke i oduprijeti se svim "silnicima velikosvjetske politike". Ono što je stvarno zanimljivo je zašto se to dopustilo. Standardni argument je da se radilo o tuđmanističkoj diktaturi koja nikad nije dopustila oponiranje, ali taj odgovor je prelagan i previše oslobađa odgovornosti.
Radi se o tome da je koketiranje s ustaštvom ili nacionalizam desnog tipa zapravo samo jedna slika medalje o neumornoj hrvatskoj mržnji. Prosječan Hrvat danas mrzi jednu ili sve od ovih skupina: Srbe zato što su Srbi, Talijane zato što su fašisti, Amerikance zato što su imperijalisti, Hercegovce zato što su pokrali Hrvatsku, Bosance zato što smrde, Židove zato što su cionisti (i/ili zato što su Židovi), Nijemce zato što su nacisti, Engleze zato što su rasisti, Afrikance zato što su crni, Japance zato što su žuti, Nizozemce zato što otvaraju mjesto homićima i pedofilima, Austrijance zato što nam kupuju obalu, Cigane zato što žicaju lovu... Dakle, samo je pitanje osobnih "političkih preferenci" hoće li se okupljati pod jednim ili drugim platnom mržnje, bitno je da se nekoga mrzi.
Po tom principu se istaknutim ljudima oprostiti može sve, bez obzira na to radi li se o mjerenju žita ili govoru pred 200 nabrijanih ustaša, bitno je da imamo nekog našeg i nekog njihovog. Zato i ne treba čuditi što najveći medijski događaj prolazi s bolesnom količinom ustaške ikonografije koju se kritizira kao da je proljetni povjetarac, što svake godine stranci dobiju batina na plaži, ili što se ugledni medijski djelatnici tresu kad počnu govoriti o "nacističkim Amerikancima".
|