Pasja trakavica
Pasja trakavica spada u razred Cestoda ili trakavice.
Pripadnici tog razreda su plošnjaci kojih je tijelo izduženo poput vrpce i sastavljeno od članaka. Na prednjem kraju trakavica ima tzv. skoleks (scolex) koji je opskrbljen sisaljkama a često i kukicama pomoću kojih se hvata za stijenku organa u kojem živi. Skoleks je, dakle, organ za hvatanje i nema funkciju glave nametnika. Na skoleks se dovezuje kratak vrat trakavice. Iz vrata se pupanjem stvaraju pojedini članci ili proglotidi. Članci se lančano nižu, tako da uvijek iz vrata trakavice novostvoreni članci potiskuju stare i u nizu katkada tvore vrlo dugačko tijelo trakavice. Članci sadrže završetke živaca, kanaliće za izlučivanje, te muške i ženske spolne organe. Trakavice su najčešće dvospolci. U mladim člancima se najprije razvijaju muški, a zatim u starijim proglotidima i ženski spolni organi. Oplodnja nastaje obično tako što mladi članci oplođuju starije. Kako se članci udaljuju od vrata, bivaju sve stariji i zreliji i u njima postepeno atrofiraju i muški i ženski spolni organi. Samo uterus ostaje održan; njegov glavni kanalić grana se u mnogobrojne ogranke ispunjene brojnim jajašcima. Zbog toga krajnje potpuno zrele proglotide nalikuju na paketiće prepune jajašaca. Jajašce sadrži zametak se šest kukica tzv. embrio heksakant koji se razvije u ličinku u jednom ili u više prelaznih domadara. Trakavice nemaju razvijen probavni sustav, pa se hrane osmotski čitavom površinom tijela. Odrasle su trakavice isključivo nametnici probavnih organa kralješnjaka. Međutim, u toku razvoja potreban im je jedan prelazni domadar, a u nekih vrsta i više njih, u čijim se organima razvijaju ličinke.
Echinococcus granulosus - pasja trakavica
Pasja trakavica jedna je od najmanjih trakavica, dugačka je samo 3 do 6 mm. Tijelo joj čini maleni skoleks, kratki vrat i obično samo tri proglotida. Skoleks ima na vrhu rostelum s vjenčićem kukica, a sa strane četiri okrugle sisaljke. Proglotidi su izduženi, a zadnji, treći proglotis, zreo je i ima razgranati uterus s mnogo jajašaca. Odrasli nametnik je kao i velika većina ostalih trakavica dvospolac.
Odrasla trakavica je parazit tankog crijeva psa i njemu srodnih životinja - vuka, čaglja.. - zbog čega se i naziva pasjom trakavicom. U crijevu zaraženog psa često ih žive na stotine i poput resica pokrivaju sluznicu crijeva, a svojim toksičnim djelovanjem iscrpljuju bolesnu životinju.
Pas i njemu srodne životinje su glavni domadari ehinokoka, ali je u njegovu razvojnom krugu potreban i prelazni domadar, a to mogu biti različite biljojede ili svejede životinje, osobito govedo, ovca, koza, svinja, ali i čovjek. U njima se razvijaju mjehurasti stadiji ličinke, tzv. hidatidne ciste ehinokoka.
Jajašca trakavice izlaze u zrelim člancima iz crijeva zaražena psa izmetom. Pas tako rasijava na tisuće jajašaca u svoju okolicu: na površinu tla gdje stoka pase, na hranu koju svinje jedu ili u vodu za piće. Pas jajašca nosi i na svojoj dlaci i njušci.
Jajašca ehinokoka, tzv. embriofore, imaju zametak, embrio heksakant sa šest kukica. Ovojnica im je zrakasto isprugana i jako nalikuju na jajašca goveđe, odnosno svinjske trakavice. Kada jajašca proguta prelazni domadar, ovca, govedo, svinja ili čovjek, u njegovu se crijevu zametak oslobađa jajčane ljuske i preko crijevne stijenke prodire u krvotok, a odatle najprije u jetru. U jetri se može zaustaviti ili nastaviti put krvotokom u srce, pa u pluća. Ako i tu prode kroz krvne kapilare, krvna ga struja može otpremiti u bilo koji organ u tijelu. Ondje gdje se zametak zaustavi, pretvara se najprije u mali mjehurić (cisticerkus), koji zatim raste, ispunjava se tekućinom i napokon stvara cistu. Ona može narasti i do desetak centimetara u promjeru. U ekstremnim slučajevima može postići veličinu dječje glave (kod goveda 30-50 kg).
U organima zaraženih životinja se često može razviti i više takvih cista različite veličine, u obliku okruglog ili ovalnog elastičnog mjehura s čvrstom i napetom ovojnicom i bezbojnom tekućinom. Zbog tekućeg sadržaja takva se mjehurasta tvorba zove hidatidna cista (coenurus). Stijenka hidatidne ciste ima dva sloja, vanjski je hitinski (kutikula), a unutrašnji se sastoji od zametnih stanica i zove se germinativni sloj. Cijela je cista presvučena još jednom čvrstom vezivnom ovojnicom koju stvara organ u kojem je cista. Unutrašnjost ciste ispunjena je hidatidnom tekućinom. Iz sloja zametnih stanica u cisti se stvaraju mali mjehurići, tzv. zametne vezikule, gdje se napokon razviju mnogobrojni skoleksi budućih trakavica (tzv. protoskoleksi). Skoleksi su uvrnuti poput uvrnuta prsta rukavice i tvöre sitne jajolike tvorbe u zametnim vezikulama. Skoleksi i čitave vezikule odvajaju se zatim od stijenke ciste i talože u hidatidnoj tekućini u obliku tzv. hidatidnog pijeska u kojem su na tisuće skoleksa budućih trakavica. Jedan kubični centimetar takve tvari može sadržavati do 4 000000 skoleksa.
U toku razvoja ehinokoka hidatidnu cistu i njezin sadržaj mora pojesti pas. U njegovu će se crijevu ponovo iz skoleksa razviti odrasle trakavice. Pas hidatidnu cistu pojede sa sirovim mesom, odnosno ponutricom zaklane zaražene stoke. Time je razvojni krug ehinokoka završen.
Kao što je rečeno, zametak i ličinka, odnosno hidatidna cista ehinokoka, mogu se razviti i u čovjeku ako proguta zrela jajašca pasje trakavice. To se najčešće dogada kad čovjek dolazi u dodir sa zaraženim psom, kad miluje psa, čija je dlaka često zagađena njegovim izmetom, a time i jajašcima trakavice. Jajašca čovjek može progutati i s hranom ili vodom zagađenom psećim izmetom. Pas raznosi jajašca posvuda: na nisko voće i povrće u povrtnjaku. Ako se takva hrana, koja se jede sirova, ne ispire prije jela, njome se jajašca ehinokoka mogu prenijeti i daleko od zaražena psa. To vrijedi i za vodu iz cisterni u primorskim krajevima.
Kad jajašca sa zametkom dođu u ljudsko tijelo, iz njih se, također u jetri, plućima ili drugim unutrašnjim organima, razviju mjehuraste ciste. Bolest koja tako nastaje zove se hidatidoza (echinococcus hydatidosus). Hidatidne ciste se u organima, najčešće u jetri i plućima, razvijaju i obično sporo rastu, tako da godinama ne uzrokuju većih smetnji. Tek kad narastu do većih dimenzija, ciste pritiskom mehanički oštećuju tkivo organa u kojemu rastu; tkivo organa propada, pa nastaju teška oštećenja organizma. Bolest može završiti i smrću ako se cista pravodobno ne odstrani. Oštećenja su to teža, što je organ u kojemu se cista razvila važniji za život čovjeka. Zbog takve ciste u mozgu, plućima ili bubregu mnogo će prije nastati teški znakovi bolesti ili smrt nego ako se ona razvije u vezivnom tkivu ili kostima. Uz to, hidatidni ehinokok uzrokuje i opće bolesne pojave zbog preosjetljivosti organizma na prisutnost nametnika. Te se pojave očituju različitim alergijskim ili toksičkim oštećenjima. Alergijske pojave mogu katkad biti vrlo burne, a nastaju uglavnom onda kad prsne cista ehinokoka. Ako se tekućina ciste, u kojoj je mnogo bjelančevine, razlije u tjelesnim šupljinama, može izazvati i za život opasni anafilaktički šok. Pri prskanju ciste nastaju komplikacije i zbog toga što se iz svakog oslobođenog skoleksa u tkivu može razviti hidatidna cista. Zbog nespolnog razmnožavanja, pri kojem nastaju milijuni skoleksa, često je nemoguće pomoći zaraženom čovjeku operacijom , jer maleni mjehurići, koje kirurg ne može opaziti, mogu izrasti u velike coenuruse.
Ehinokokoza se održava i širi u prirodi prijenosom izmedu domaćih životinja, goveda, ovce i svinje kao domadara ličinke ehinokoka i psa kao domadara trakavice. Čovjek ostaje izvan tog kruga, ali upravo on posreduje u zarazi psa. On, naime, prigodom klanja stoke psu daje zaraženu sirovu iznutricu. Pas tako opet postaje izvorom zaraze čovjeka. Medutim, skoleksima ehinokoka u mjehuru može se zaraziti samo pas i njemu srodne životinje, u čijim se crijevima jedino može razviti odrasla trakavica. Prema tome, hidatidnom cistom čovjek se ne može zaraziti, pa ako je i pojede, neće imati nikakvih posljedica.
Ehinokokoza je proširena u životinja i u ljudi širom svijeta, a najviše u stočarskim krajevima, osobito ovčarskim. U Evropi su to krajevi u sjevernoj Njemačkoj, Bugarskoj i susjednim zemljama, te zemljama čitavog Sredozemlja, a izvan Evrope najviše u Južnoj Americi i u Australiji. Sve su to zemlje poznate po razvijenom ovčarstvu.
Budući da je u prijenosu zaraze pas najvažniji izvor bolesti, najbolja je zaštita izbjegavati neposredan dodir s njim. Za širenje zaraze najopasniji su psi lutalice i psi čuvari stoke, pa je u susretu s njima nužan oprez, jer se zaražen pas obično ne može prepoznati po izgledu. Dalja mjera osobne zaštite jesu osobne higijenske navike, a najvažnije je redovito pranje ruku, jer je i ehinokokoza ťbolest prljavih rukuŤ! Napokon, vrlo pozorno valja prati i čistiti povrće i voće koje se jede sirovo.
Od općih mjera u suzbijanju ehinokokoze vrlo su važni veterinarski nadzor, uništavanje zaraženih organa zaklane stoke, i zdravstveno prosvjećivanje ljudi, tj. suzbijanje navike da se prilikom klanja sirova iznutrica ehinokokozne stoke daje psu.
Laboratorijska dijagnostika. Budući da se u čovjeku, zbog opasnosti od komplikacija, hidatidna cista ne smije punktirati radi uzimanja sadržaja za pretragu, njezin se sadržaj može pregledati samo kad se ona kirurški odstrani. Tada se mikroskopski pretražuje sediment hidatidne tekućine u nativnom pripravku u kojem se dokazuju skoleksi, odnosno zametne vezikule ehinokoka.
Od imunobioloških pretraga često se koristi kožna alergijska reakcija prema Botteriju i Casoniju. Od seroloških testova najčešće se primjenjuje reakcija vezanja komplementa prema Wienbergu, a u novije vrijeme sve je šira primjena testova s obilježenim protutijelima (ITF i sl). U tim se reakcijama kao antigen, odnosno alergen, rabi sterilno sakupljena hidatidna tekućina i takav se antigen naziva ehinantigenom.
|